Pucketanja | Branislav Oblučar

H(A)LAPLJIVA

Čitajući tekst o jednom američkom pjesniku, nailazim na tvrdnju da je njegova poezija „halapljiva“. Nisam u tome našao ništa čudno, ta mi je riječ nekako odmah sjela. Ako joj se pusti na volju, pjesma može biti savršeni svejed, mnogo gora od ljudi: može progutati sve i sva, postati proždrljiva, nezasitna i tome slično, pravo prase. Ipak, kasnije shvaćam da sam ubacio „a“ viška u riječ „hlapljivo“ – bio sam začuđen jer se značenje onoga što sam čitao nije bitno promijenilo. Međutim, ako riječi ogolim od konteksta i stavim jednu do druge, hlapljiva pjesma mi ipak izgleda drugačije od halapljive: dok se u halapljivu uvijek nešto useljava, ona je poput ogromnog skvota, prihvatilišta za sve, iz hlapljive uvijek nešto odlazi, to je pjesma koju napuštaju, no taj se odlazak događa neprimjetno, nije to bježanje iz hotela koji se slama pod požarom, više je to postupno napuštanje jednog mjesta jer se negdje našlo neko drugo, možda zanimljivije, bolje za život i sl. pa od prethodne nastambe ostaju goli zidovi, tragovi prijašnjih života polagano se gase, prazne konstrukcije osipaju se u prah i mjesta na koncu nema ni na geografskoj karti, pjesma je potpuno ishlapila. Pitanje je – kamo su otišle sve njezine riječi? U halapljivu pjesmu: ona ih je jedva dočekala, a nju će, kada se napuhne, jednoga dana kao predvodnik ostalih kradom napustiti njezino prvo, nepostojano „a“.