Pucketanja | Branislav Oblučar

ČISTILIŠTE

Otac se teško rastaje od stvari koje treba baciti. Na dan kada se u ulici kupi glomazni otpad, iznosimo samo smeće smeća. Svaka stvar kojoj je odavno istekao rok upotrebe za njega još ima život u nekoj perspektivi. Prastari televizor, dovučen od tko zna kud, ima muzejsku vrijednost, kao da može prikazivati emisije iz ranih šezdesetih. Bratov dječji bicikl vrijedan je jer se takvi više ne proizvode i uz manji popravak od njega bismo se mogli obogatiti. Stari mamin poni ima mačje oko i dobar sic. S razrovane veš-mašine mogu se ispiliti limene stranice. Na peći koja se urušava još se može ispeći dobar pekmez. Samo nije jasno gdje bismo ga jeli – na ovome ili onome svijetu. Jer trebao bi nam još cijeli jedan život za temeljitu reciklažu svega što je ostalo neprobavljeno u ovome postojanju. Stvoritelj je svakako trebao misliti na to. A možda čistilište i nije drugo do mjesto na kojem ćemo napokon raskrstiti sa svim svojim dragim i suvišnim, glomaznim i sitnim stvarima. Drugim riječima – svojevrsno smetlište, odakle će nam duša otići laka i čista u vječna, bespredmetna lovišta.