Pucketanja | Branislav Oblučar

O BUDALAMA

Uzimam čitati Izmišljotine Danijela Dragojevića, knjigu toliko temeljito išaranu – gotovo svaka druga je podvučena – da otpočetka odustajem pratiti tragove tko zna čijeg čitanja, a onda, isprva s malo ustezanja, a kasnije sve smjelije, počinjem ucrtavati svoje. Negdje na polovini knjige, u tekstu Heraklitov paradoks, koji otkriva proturječje u Efežaninovu zahtjevu za zajedničkim logosom jer je zahtjev izrečen jezikom fragmenta, nimalo univerzalnim i javnim, na bjelini pored ulomka u kom se autor pita je li Heraklit onda spavač, netko je uskliknuo „budalo!“, poruku nimalo dvosmisleno upućenu autoru, a budući da se slažem s tijekom njegove misli, i meni. Ostajem zapanjen. Kao da me netko mlatnuo mokrom čarapom pomišljam: „Jasnoća je tako relativna stvar! Heraklit je bio u pravu tražeći zajednički logos mutnim jezikom jer drugačiji jezik i ne može biti – svakomu njegov, sporazuma nema.“ Nekoliko redova poslije toga, nepoznati komentator nastavlja, sada pak izražavajući slaganje: uz dočetak rečenice kojom se tvrdi da Heraklit nije „fragmentarno ostao, nego fragmentarno postojao“ dopisuje u zagradi, nešto lakšim potezom olovke nego maločas, ali opet s usklikom – „kao i svi!“ Iako je u nekoliko koraka učinjen velik pomak u smjeru zajedničkog jezika, smisao je suprotan, ranije „budalo“ se samo potvrđuje jer se potvrđuje ta nužna „fragmentarnost“, mrak iza riječi: svatko je svakome budala. Nakon te žučne rasprave s margina teksta, nakon što se utvrdilo što se imalo, temeljno je nerazumijevanje zamijenjeno konsenzusom, načelom svake demokracije: pokraj zadnje rečenice u kojoj Dragojević citira Rimbauda stoji tek kvačica, onakva kakvu su nam u osnovnoj školi učiteljice stavljale pod domaće zadaće, a koju sam prevodio u ravnodušno „viđeno“. Čitam opet tu rečenicu i ne iznenađuje me činjenica da je dogovor najlakše postignut oko tvrdnje koja posve razrješava pitanje univerzalnog razumijevanja: „Probudit ću se, a zakoni i naravi bit će promijenjeni.“