Pucketanja | Branislav Oblučar

KRATKE

Taj čovjek čita samo kratke forme – rekli su mi u knjižnici. Kada sam radio ondje, moju je pažnju privuklo nekoliko čudaka, a ovaj o kojemu je riječ, čitao je, dakle, samo kraću prozu, jer ništa dulje od stotinjak stranica navodno nije mogao podnijeti – postajao bi suviše nervozan. Iščitao je već toliko kratkih romana ili zbirki priča da su mu knjige donosili iz spremišta, napao je, primjerice, u vrijeme kada sam knjižničario, brazilsku književnost i autore za koje nikad nismo čuli. Kolega knjižničar rekao mi je njegovo ime i dao kratku skicu života, što sam sve, naravno, zaboravio, jer pamtim samo bitno. Tog sam čovjeka i ranije viđao, ali nisam znao da je pasionirani čitatelj. Za mene je bio jedan od gradskih ljudi-sjena, siva eminencija; mršav i nizak, uvijek sâm i šutljiv, ženskasto je zanosio u hodu, s francuskom kapom na glavi i u bež-vjetrovci. I redovito u hlačama s naglašeno kratkim nogavicama. Spojivši dvije činjenice, naslutio sam da bi kod ovog čovjeka ljubav prema kratkoći mogla biti stvar neke obuhvatnije namjere, ili čak nekog egzistencijalnog žanra, neke proze u kratkim nogavicama, koja na samo sebi svojstven način bilježi i opisuje svijet o čijim pravilima najvjerojatnije nikad nećemo saznati ništa.