Pucketanja | Branislav Oblučar

NA MEKOM JASTUKU

 

U zadnje vrijeme kod kuće loše spavam. Dolazim rijetko, ostajem kratko i moj me krevet više ne prepoznaje. Dočekuje me kao strano tijelo. Zato se valjda izjutra osjećam ugruvano, kao da sam spavao u gostima. Srce madraca otvrdnulo je, ljubavi više nema. (O prevrtljivoj ljubavi kreveta na kojemu sam spavao prije ovoga, kroz cijelu srednju školu, dovoljno je reći ovo: imao je rupu na sredini, a kroz rupu je tu i tamo, u cik jutarnjeg, najslađeg sna, znao proviriti oštri zubac federa). Kad sam još davno pročitao početak Combraya, u kom pripovjedač opisuje porijeklo i mijenu svojih buđenja, shvatio sam da sam u tom smislu prustovac, i kada je riječ o ritualu spavanja, šale nema: za ugodan san trebaju biti ispunjeni određeni uvjeti. Primjerice, ne mogu zaspati ako u sobu izvana prodire i najmanji tračak svjetla, a bilo kakav unutarnji izvor osvjetljenja, sat digitalne budilice ili videorekordera, može biti otponac gadne, nervozne nesanice. Zvukovi su zasebna priča: uvijek sa sobom vučem paketić čepića za uši, o korištenju kojih bih mogao ispisati romane, gorko ironične, kako to uvijek biva u pričama o neispavanosti. Unazad godinu-dvije ritam mog života donekle se promijenio i stjecajem okolnosti s vremena na vrijeme, u prilično pravilnim razmacima, spavam u različitim krevetima. U dvama spavam sam, a u jednom ne, što je pak priča za sebe: o dvama tijelima u jednoj postelji može se ispisati cijela topologija, dostatno za zasebnu knjigu, svakako. Dakle, moje se druženje s raznim posteljama umnožilo, krenuvši iz jedne koju sam ranije tek povremeno napuštao i koju sam ustvari smatrao matičnom, pa sam prema tom osjećaju i prepoznavao vlastitu udomljenost. Kako se kaže: kod kuće se najbolje spava. Jedno sam vrijeme činjenice da dotična izreka za mene više ne vrijedi bio tek mutno svjestan, no od sinoć je ona neopozivo prisutna, o čemu svjedoči i pulsirajuća glavobolja koja prati ritam pisanja ovih redaka. Krivnju svaljujem na meki jastuk koji sam uzeo nakon što mi onaj stari više nije bio po volji. Čitavu noć imao sam osjećaj da mi je glava položena u zraku, pred jutro sam posegnuo za starim jastukom, ali avaj, bilo je već kasno. Spavati na mekom jastuku znači glavobolju već u snu. A od te gore nema. No njoj se još i nadamo u gostinjskim sobama ili hotelima, gdje ne računamo na komfor, ali kada nas snađe kod kuće, o vlastitoj ukućenosti vrijedi ozbiljnije razmisliti. Kada vas ne prepoznaje vaš vlastiti krevet, u koji je upisan dobar dio vaše biografije, nešto svakako nije u redu. Sami sebi postajete stranac ili se, jednostavno, vaše mjesto u svijetu mijenja. Spavali ste glavom okrenuti prema jugu, a sada se budite licem prema sjeveru. I nešto vam govori: trebat će se naviknuti na ovakve nenadane promjene položaja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.