Pucketanja | Branislav Oblučar

IDEJA PARKA

Asja se žali kako još uvijek nismo prošetali Parkom mladenaca koji se prostire uzduž našega kvarta, a koji smo mnogo hvalili i gledali kao povlasticu, jedan od pluseva pri odluci o doseljenju baš u ovaj kraj. Obećavam da ćemo svakako otići, samo kad splasnu ove užasne vrućine, i pokušavam smisliti nekoliko izgovora zašto to nismo učinili dosad, premda jedan biva neuvjerljiviji od drugog… Ponekad zaista ne postoji isprika za stvari koje nismo učinili, a navodno smo htjeli. No je li pritom problem u samome htijenju – jer možda i nije bilo prave motivacije, je li čovjeku svejedno nalazi li mu se neki lijep park u blizini zgrade, skoro pod nosom, je li to samo retorička figura kada se kaže: „Da, u našem je kvartu krasno, ima mnogo drveća“, oblik tješenja što nismo završili u nekoj rupi, kakvom nam se čini npr. susjedni kvart bizarno nazvan Trokut? Pogledavajući na krošnje drveća dragog nam parka s pločnika kojim svakodnevno idemo na tramvajsku stanicu i vraćamo se, primjećujući kako je njihova nabrana linija nešto na čemu se oko odmara, a zatim uzdiže prema oblacima i nebu, pa i korak onda biva lakši, promatrajući dakle tek obrise parka iz daljine, shvaćam kako je njegova prisutnost presudna za život ovdje, zbog čega i nije toliko važno što tamo još nismo otišli, što se nismo onuda skitali nedjeljama ili večerima kako se to obično radi, jer katkad je važniji blag ali pouzdan osjećaj njegove prisutnosti, ideja parka, njegova konstantna mogućnost, ponuda da se ondje bude, pa da se čovjek osjeti kao da je ondje već bio, da mu je taj park blizak kao soba u stanu, primjerice balkon koji eto još nije otvorio jer nije bilo potrebe, ali kad zatreba hoće, sigurno hoće, naravno da će otići tamo čim zidovi pritisnu i zatreba malo zraka.