Pucketanja | Branislav Oblučar

KIŠOBRAN

Uvijek sam se s prezirom odnosio spram kišobrana na sklapanje. Za mene, to je polupredmet, čija prisutnost u torbi ili džepu samo smeta. Ni dolazak kiše ne lišava ga tereta moje nevoljkosti: više grdim kišu nego što hvalim kišobran. Zatim, odlaganje: u javnim prostorima treba ga sklopiti u tuljac, pri čemu metalna drška ostaje izvučena da bi se njime uopće moglo rukovati i smjestiti ga među šumu kišobrana, jer sasvim sklopljen, to je tek bartljak stvari, otpadak, nešto nadomak ničega. Nikakva estetika ne iskupljuje ga: dobio sam na poklon vrlo lijep sivi kišobran na sklapanje i, kad sam već bio spreman da muku podnošenja zamijenim naklonošću, u jednom su mi ga restoranu odnijeli, ostavivši u zamjenu neku crnu, popucalu podrtinu. Sva sreća, kiša je već bila prestala. Zatim, vjetar: koliko mi je samo kišobrana stradalo u rukama već pri prvom otvaranju, na vjetrometini za jakoga pljuska! To je slijepa ulica: prejeftin ne valja, skupi ukradu – čovjek ih jednostavno ne može voljeti! Malo je glupih a nužnih stvari poput kišobrana na sklapanje.

Dakako, kišobran-štap je posve druga priča. Kada krenemo u grad očekujući kišu, unaprijed pristajemo na njegovu posvemašnju prisutnost; to je sad već predmet oko kojega se zaborav treba potruditi, a koji našem hodanju pločnicima dodaje i jednu čisto dramsku dimenziju – kuckamo njegovim vrhom uokolo naših sandala ili cipela, mjerimo korak, ili uzdižemo njegov šiljak u zrak, uz nečujni takt polažemo ga na rame i pružamo zatim ispred sebe poput mača – potpomognuta njime, šetnja postaje elegantna koreografija, nalazimo se u nekoliko uloga odjednom. I kišu tada dočekujemo drugačije, zajedno s kišobranom ulazimo u mijenu, s njegovim klobukom ponešto smo nalik gljivama i, uopće, čvršće smo vezani za zemlju.

Ukratko, moglo bi se reći da nas kišobran na sklapanje tjera da kišu vidimo kao smetnju, fenomen na rubu postojanja, baš kao što je i on sam. Za razliku od toga, kišobran-štap i korisniku i oborini daje dimenziju dostojanstva, kada nam je on u ruci, nema mjesta za suvišnosti: kiša, ljudi i stvari pristižu u neki neočekivan red.