Predmeti | Marko Pogačar

10.

Odvedi me. ja sam jedino sigurno ovdje.
posrednik između dva sretna svijeta,
mirna dok se ne dotiču. toliko želim da me
odvedeš da sam izmislilo ime i dušu; više
imena, jer ne znam kako mi govoriš. duša
sama sebi postavlja granice: nemoguće je
izračunati površinu duše. a ja sam svo šuplje
rebro, čista pomrčina, i to me muči.

gdje ću te naći? kao što bog, kad ga ima,
graniči sa svim stvarima, ja graničim s tobom.
napustim li tu tupu crtu više te neću svjedočiti:
samo dok sam ja jezero a ti beskrajna nedjelja ovdje smo.
samo sjemenke te dokazuju. otvorene u jednu jesen
plutaju na mojoj opni, kolijevka sjene, svaki budući
rast koji je tvoje cvjetanje. zbog toga kada te
odnekud izvjetre za tobom uvijek ostaje cvijeće.

želim li ti proturječiti moram zaboraviti sve riječi.
zastati i priložiti se. zato kažem: odvedi me. ubodi ogromnu
slamku u moje stegno, neka me popiju. vrapcima
u šuplje kosti i kljunove uspi to oblo tijelo, neka se
ono nakratko podigne, a onda zauvijek spusti. ničeg za tebe
u pastorali. trave ostaju rasti a na mom dnu, svakako
kopnu, pasu životinje. tko će ti odoljeti mora se dati čitav:
kao na rubu kakve mučne priče o snu.