Predmeti | Marko Pogačar

9.

 

Gusti se ekran spušta na moju kosu, sve tupi
i mrači se. životinje izlaze pasti. u zubima
nose tisuću stupova na kojima je dosad ležalo nebo.
od ovog časa isto visi na zvijezdama. trava
je sama sebi preteška. u mojim naborima
zrije sitno i oblo zrnje, pupa pod zubima
uvijek u nove oblike rada. znoji se i taj znoj curi niz topla
crvena stegna, kao za oborine.

stoke nema. mrak je stegnuo toliko snažno
da se u ničem ne vidim. oči žaba samo su tamna mrlja,
negativ ljubavi. toliko je tiho da sanjam. moja mi majka
donosi jabuke: golemu košaru jabuka. ližem ih sa svih
strana da bih im ispralo boju. pokušavam ih zasjeći,
učiniti da prokrvare, raspuste se u pejzaž i klonu.
jabuke, svega nesvjesne, leže u svojoj slaboj povijesti
kao u mrtvoj prirodi.

budim se. trepćem kao da ću se odnaroditi,
kao da će se iz toga roditi pogled. trnje je dohvatilo neku teleću
njušku i iz nje pije. maline mirišu nesnosno.
u zraku, kao u bijeloj bolnici, lebdi idući dan—
nešto se drugo, neki drukčiji i uvijek pouzdan umor zgušnjava,
kupi pod krilima. kad ga je dosta krila se rašire, ptica poleti
i već je jutro. tada je jasno: ničeg do jabuka
nije bilo u jabukama.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.