Predmeti | Marko Pogačar

POVJERENJE U PREDMET

Prvim poretkom navješćuju rat praznini.
iako su ga, ulaskom u svijet, u prostor,
u istom času dobili i izgubili,
premostili svojom sigurnošću neke odlomke ničega
još uvijek se radi o objavi:
kako izbjeći udaljenost, kako prijeći od mladosti
u starost a ne pomaknuti se, ni jednom
ne udahnuti?

polusmrtni slika su mirnog vremena, vrijeme
koje uzima tolike oblike
da nekad i samo sebe iznenadi: vrijeme
izraženo u gustim atomima i tako prisutno.
štoviše, moguće je, u času nepažnje,
u kakvu Freudovu dokazu
ili sekvenci nijemog filma,
o njega se spotaknuti, progutati ga kako biciklist
žaba proguta bubu, kako hrušt
odlazeći daleko daleko ugleda u svakom
skučenom oku sebe.

možda je moguće u njega upasti.
postati njegov priznati dio, usta otvorena u jezik,
tamno vrijeme koje izjavljuje, obavezuje
vrši radnju ali ne pripada, nikom ne pripada.
štoviše, i predmet je društveno dobro:
njegove namjene idu izvan ideologije, njegova
pripadnost je pripadnost lista.

nagon iseljenika da se (što je udaljenost u vremenu
prostoru pamćenju veća)
sve jače i jače odaje dijelom, vezuje,
kao što bi se vezala karavela koju, jasno je,
možemo smatrati kopnom.

preko ruba praznine, preko odvojenih vremenskih točaka
prelijevaju se predmeti
i ja ih gledam.
ljeto je i svi su obavijeni lakom izmaglicom,
svima im vjerujem.
ne zbog toga što postoji zauvijek
ne zbog toga što ih se može imati,
već jer je nešto za sad bolje od ništa,
zbog toga što te, ništa,
svojim mnogim zubima žvaču.

gledajući ih kako postoje, kako oblače sav taj
prostor u sebe,
(jasno je da slici pomaže i topao ljetni dan)
kratko si
(između osa u sobi,
između više poprečnih presjeka, načas)
šapćem da sam te pronašao;
mislim i kažem kako te je, praznino,
samo moguće ispljunuti!