Predmeti | Marko Pogačar

OBRVE

Stojim između čela i očiju (mojih dvaju
najboljih o), nesiguran kuda ću krenuti. uspnem li se,
uspijem li svladati silu teže za tren ću se suočiti
s kakvom šumnom preprekom, nekom koja ni sama ne zna
kuda bi pošla, bi li otišla ili ostala. kliznem li, spustim li se
u smjeru sjevera, izgubim li orijentaciju i sjever postane obična
hladna čaša; spustim li se dolje u brazde lica, na samo dno
tvojeg termometra, ima li nade za povratak? ako se tamo duboko
ukotvim, u nekom slanom zaljevu kao u južnom brodu, hoće li
me moje tamno prepoznati? brod se pred tom nadolazećom olujom
sklanja, u tlo, u neko bolničko dvorište. no gdje se zaista sklonio?
u kojem brodu, broda, brod? i dalje stojim nesiguran između
dva moja obla o, i ne znam kuda bih pošao. za brodom koji će
podići sidro, ući u jezik kao u salon slijepih i odvesti te? sigurno
i trajno ne. stajat ću gdje i na početku. obučen u svoje obrve sve dok
netko ne uđe u moj hodnik, razgrne gusti mrak rukama i poljubi me
u čelo za dobrodošao, i taj galeb negdje nečujno odleti.