Predmeti | Marko Pogačar

KUPOLE

 

Nad gradom pupaju kupole. polovine tamnog
savršenog, tog brzog praznog
odozdo ukliještene u obzor. ipak se, za ljekovitih
zimskih noći, čini da stižu odozgo, da su,
posljedice davno zaboravljenih oblih prijestupa,
odnekud teško obješene.

razvrstavati se mogu raznoliko. one koje se s večeri
rastvaraju da u sebe prime bezimene i ledene zvijezde,
one koje kiše zelene, pretvarajući ih u lebdeću livadu,
one koje su krošnje s kojih je nečija ruka pobrala jabuke,
zatim ljušture, padobrani, pokrov za kakve stišane kosti.

kišni štropot ih čini šumnim. u toj se opni razvija
složena mliječna glazba, širi se, i rasprostire poznatim
prostorom kao korijenje mutnim podzemljem, onim
što se ne nazire. jaja su u toploj utrobi grada. neka
neojezičena misao koja čeka čas da se nagne, ukliže u tu
jušnu lokvu, u postojanje.

kupole, općenito, čekaju. mirujući ispod promjenjivosti ne dišu,
ne viču, ne mašu stanovništvu. i to je mrtvo iščekivanje,
njihova konačna polovičnost, odbijanje da se bilo što desi
razlog praznine u lijehama neba. iako svake godine spremni,
objema rukama primamo travanj, te su čudne čahure neumoljive:
nad našim gradovima ništa ne cvate.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.