Predmeti | Marko Pogačar

SVE ŠTO SPOMENEŠ MORAŠ POJESTI

Naš je kolovoz: tvoj, moj, njihov.
mjesec u kojem se ništa ne rađa,
ništa se rađa, pa tako i on: mjesec
koji je mutan visio nad dolinom.

tu se dolina bliži svojim promrzlim hodom:
debla, njegova gola stopala,
skupina sjene koja sve više i više šuti—
šuma tamna kamena gomila.

tako smo nekad hodali od jednog do drugog
kraja tog prostora, kao psi,
ili znanstvenici.
nešto prije tvog dolaska.

mogli smo prevaljivati udaljenost—
voziti se kroz žitnu noć kao da svaki klas sadrži sliku:
sanjati klasičnu žetvu, crne kosce i
bijele kosce, meku razliku; takvo
je bilo tvoje tijelo.

sada uglavnom ostaju odgovori. jedino pogrešno
u vezi s pitanjem; na primjer: što je
to toplo, hoću li stići na posao, gdje je
moj anđeo? šuma je ljepljivi tepih, i svijetli.

noć je malina. duboko, vrlo duboko more.
na njegovom golemom dnu netko je otvorio kiosk
s kobasicama. i sada sav taj kolovoz, kao velika
kriška kruha, odnekud pada, poklapa nas, i pjeva

gusti lišaj njegovog srca, bespovratan i brzi bijes.