Predmeti | Marko Pogačar

POSLIJE PREDMETA

Takvom brzinom spusti se s neba ništa:
u jučer, u nigdje, u mi, mokru šumu.
takvom brzinom da noć ne stigne doći
u istom času za sve: netko je požuri na
njeno mjesto, njegove oči.

svi se sjećamo nekoga tko je, tako, od negdje stigao:
iz zatvora, iz sobe, iz priče. sjeo i,
kao mahnita predodžba, napustio samog sebe.

poput ledenih cvjetova otvarali su se predmeti
u čisto prkošenje. pojavljivali se i nestajali poput
Poljske, u istom spaljenom polju. zatim ih je trebalo
ubrati i pustiti sušenju, negdje gdje zrak i struje
sami obave svoje, gdje nema grabežljivaca.

tamo u ništa, u suho i tupo nigdje odlaze predmeti.
ja kada nekamo odlazim obično ugasim svjetlo
i mislim samo te tama, nigdje, samo te mrak dokazuje.
tamo se uspinje tvoje vrijeme
u jednom kišnom kronometru gdje ništa
ujutro vježba svoju prokrvljenost i širi se, troši.

tamo šuti i smišlja jedno jasno pravilo: od ničeg
nije moguće oduzeti, ništa se samo sa sobom zbraja.
predmeti koji su u svojoj srži pirati, zauzimaju uvijek
nečije, nekome otimaju. u prozor, u noć, u mi, mokru
šumu gdje, kao da se ništa ne dešava dišu, zelene lišće.

poslije predmeta dolaze drugi predmeti.