Predmeti | Marko Pogačar

POSLIJE PREDMETA

 

Takvom brzinom spusti se s neba ništa:
u jučer, u nigdje, u mi, mokru šumu.
takvom brzinom da noć ne stigne doći
u istom času za sve: netko je požuri na
njeno mjesto, njegove oči.

svi se sjećamo nekoga tko je, tako, od negdje stigao:
iz zatvora, iz sobe, iz priče. sjeo i,
kao mahnita predodžba, napustio samog sebe.

poput ledenih cvjetova otvarali su se predmeti
u čisto prkošenje. pojavljivali se i nestajali poput
Poljske, u istom spaljenom polju. zatim ih je trebalo
ubrati i pustiti sušenju, negdje gdje zrak i struje
sami obave svoje, gdje nema grabežljivaca.

tamo u ništa, u suho i tupo nigdje odlaze predmeti.
ja kada nekamo odlazim obično ugasim svjetlo
i mislim samo te tama, nigdje, samo te mrak dokazuje.
tamo se uspinje tvoje vrijeme
u jednom kišnom kronometru gdje ništa
ujutro vježba svoju prokrvljenost i širi se, troši.

tamo šuti i smišlja jedno jasno pravilo: od ničeg
nije moguće oduzeti, ništa se samo sa sobom zbraja.
predmeti koji su u svojoj srži pirati, zauzimaju uvijek
nečije, nekome otimaju. u prozor, u noć, u mi, mokru
šumu gdje, kao da se ništa ne dešava dišu, zelene lišće.

poslije predmeta dolaze drugi predmeti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.