Predmeti | Marko Pogačar

STOL (KAKAV ZAISTA JEST)

 

Tamo te, uho, polažem da bih te čuo:
kao što se na čovjeka polaže čovjek,
mrak u duboku pećnicu, oči u oči,
tamo te polažem i slušam naša sljubljena, naše
dvostruko dišuće tijelo.

riječ je o šumu, šumi, prostoru prostora.
o tome kako te vidjeti vodoravnog i hladnog
poput velikog ispruženog
dlana nad podnevnim očima,
nečem tektonskom, ribi, bijelom stolnjaku,
riječ je
i što se tu ima dodati?

pravilnost te ne uznemiruje.
sunce se spušta spremno da nekom polomi kičmu,
s neba silaze pčele.
u tvojoj riječi čuče usnule funkcije:
pukotine između mogućih okomitosti,
čvrstoća ploče i prijetnja namjere; nemoguće je
reći gdje će to tiho prisustvo odvesti.

čini se da je vrijeme da se na tebe postavi čaša.
nešto uspravno što će ublažiti
tamni rez horizonta. čini se večer dolazi s jednim
pogledom svakako upućenim drvu: kroz njega kroz nas
prolazi Jersey prešutno prepušten krošnjama,
u sebe skrivenom plosnatom lišću.

također te sustiže jesen.
duboko dolje počinje truljenje; poput glasine ulaze virusi
u naše starije susjede,
nitko još ništa ne niječe. a zatim zaista dolazi zima
praćena poznatim posljedicama:
rascijepi se produbljuju, vode dosljedno lede,
sjene nas ponekad iznenade.

s druge strane netko se sprema sjesti
i s njega odsutno, do dugo u noć jesti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.