Predmeti | Marko Pogačar

O BESPREDMETNOM

Volim te Vasili Kandinski
jer si lijep iako
govoriš gluposti.

kako je zub u lisici
kako je sumnja u nama,
tako je predmet u predmetu:
tako posebno.

pooštrio si nas.
to što si vidio
svojim rukama duša je,
a što je duša
nego čisto zauzimanje?

što ona sadrži
a da bi bilo nevidljivo—
kako je trag, boja,
po čemu silaze izvori,
noću, u šipražje?

dok rasteš dolje u bijelu stvar
(ne značiš
ali sadržiš smisao)
netko ulazi u brzu istovremenost,
nejasnu, masnu svinju.

nešto se svakim pokretom širi,
udiše, izdiše
čini od duše šuštavu šibensku kuću
konačno potrošen,
posljednji prostor.

u njemu sjedim okružen živim
šutim i šapćem bespredmetnom:
—kakvo si skučeno utočište,
najbjelji zombi koji čeka
svoj čas—