Predmeti | Marko Pogačar

FIGURE

 

Podnosim te. iz tebe trave pjevaju poznatim jezikom.
poput noževa uredno posloženih u dnu nekog
mesarskog obrta, sjajan si: u tvoje tiho su smješteni
svi moji predmeti, kao duša, u šaku. otvora imaš

previše. iz svakog nešto uđe i izađe, kokoš prošeta
dvorištem, mrak sklizne odnekud svojom kristalnom
sporošću. ipak si corpus hermeticum. drvo ogrnuto u
koru, kao u ime, pretijesan kaput koji ne možeš skinuti.

u formi nastupaš krvavo. šuma strastveno miriše. u tebi
osjećam duboko jezero: noge mi opasno tonu u neki
bezbojni organ, Flaubertov savršen šav. u točki prekida,
gdje se sa svih strana zatvoreno zgušnjava u prazninu,

iz tebe istječe nepredvidivo. ondje je tamni šerif iznio
svoje matematičko zrcalo, primjer ideje. tako misliti
promjenu znači tiho se boriti s trenjem. pristati na tvoju
tupu sliku; jezik čijom se oštricom spuštaš u dugo ništa.

u tebi nema tamnosti. rijeke su rijetke i tihe. virovi ništa
ne govore. ožiljak negdje duboko u sebi sadrži ranu, a rana
sadrži nož. u tom je tvoja izloženost; svaki nož posjeduje
svoju ranu i duguje joj. kad pišem prirodu pišem vidljive

tokove materije. njihov skriveni praksis. podnosim te. trave
koje iz tebe uporno pjevaju ne znaju ništa o tebi. podignut si
visoko, ali ne da bi vidio. dok izvodiš svoje figure žalostan si
jer su prekratke: ne zbog visine, nego da bi skok bio eksplozivniji.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.