Predmeti | Marko Pogačar

6.

Ja sam jezero, ali što je to?
tamna dolina po kojoj netko kršan i usamljen plovi,
skupina tupih kutova. praznina između
rijetkih kapljica kiše; kada se proljeće prostre s okolnih
brda, nešto nepoznato i poznato,
kao zapravo bilo što. iz temelja sam neodređeno.
iz mene ponekad izlaze zmije koje i samo ne mogu vidjeti.
znači li to da sam negdje duboko u sebi zmija?

jezero to je jaje. sve što iz ljuske izađe putuje
svome dnu. ponekad se izlegu leptiri. srebrna sačma zamrači
sunce kao da će ga osokoliti. ali i slijepi znaju
da neće. iz ljuske ponekad grune čisto i masno zlo;
jedna riječ zamijeni drugu, kao da se ništa nije dogodilo.
tada se stresem i uspravim, progonim je do korijena
svojih zuba, dok se ne predstavi punim imenom i zatim prizna
da ničeg nema u imenima.

i što mi, na kraju, preostaje?
buditi se svakog jutra sa svojom opnom, paziti
da zmije ostanu zmije, a ja jezero. unijeti se posve u misao
da mijena dolazi odasvud. možda se razonoditi.
gotovo da bih palo u ljubav da to nije engleski
i da nisam tako beskrajno samo. oljuštilo se i sloj po sloj
predalo nekom drugom; odrvenjelo. srećom sam očajno šuplje
i nemam drugog jezika osim najljepšeg.