Predmeti | Marko Pogačar

KAKO JE GRIJEŠIO KANT

Koliko nevremena, koliko prazne tajne, mislim
ulazeći u jednu običnu riječ, kao u tupog boga.
s njome ostajem dok netko nekog ne napusti:
dok se ljubav ne spusti u drugo godišnje doba,
ne rasloji se. nevremena je, kažem, mnogo.
ali iz njega je, za razliku od mokre riječi,
moguće umaći, uputiti se sklopljenih očiju u neko
drugo vrijeme, veći, sretniji rječnik. to mislim dok se,
sit i odmornih očiju, spuštam sunčanom ulicom.
uskoro ću stići do kuće, otvoriti kapiju, zatvoriti
za sobom vrata (pustiti utorak, tijelo da lebdi među
svim tim šupljim okvirima), uspeti se stepenicama i ondje
dugo stajati glasan; gol od tišine. priželjkujem da će me
spremna na nekom svijetlu mjestu čekati jedna lijepa i crna,
beskrajno sklupčana riječ. proljeće je i riječ valja dobro
i brzo oprati. no takve koriste svaku priliku da se izmaknu,
da zauvijek znače suho i toplo, barem dok se ti pridjevi
sasvim ne obrnu, dok u sve ne sune more. i sada kako je,
mislim, pod milim bogom, moguće da Marko nasamari mačka,
a pritom ne radi protiv sebe? kako, molit ću, očekivati od te
životinje da uskoči natrag u rječnik; zauzme svoje obično
mjesto i poštuje zadani poredak? koliko, kažem, nevremena!