Predmeti | Marko Pogačar

POSLJEDNJI DANI

Jedan je zapeo negdje sam u vlastitom
torzu a drugi, kotrljajući se prokislom
krupnom korom, odjeven također u sebe
jer je u ovom vremenu pomrčine lišenom
pomrčine gotovo nemoguće pobjeći:
skriven u krošnji očekujući njezinu nježnu ruku.

unutra, u kori, pod korom, pršte procesi.
nešto ustaje i nevjerojatnom se brzinom
mijenja, potvrđuje i pada u jesenji grad—
ulica ispražnjena od ljudi i puna lišća, takav
je njezin godišnji poklon, u drskim peteljkama
koje ostaju, kao trnje i naftne cijevi, nikakvi
plodovi. ovdje je važno: njega je, kao bačeni novac,
nužno zaboraviti, kao što se i oni zaborave,
na kraju zime u koju ulazimo kao u zidni ormar,
nalik na svijeću, tanak trak između mrakova.

ondje on ostane godinama. na vrhu brda gdje nitko
ne dijeli obzor svojim uspravnim prisustvom
i nitko ne liježe zemlji. na njegov prozor se ne kuca.
žilama drugog stižu budući događaji, ruke,
predmeti predani svirepom jeziku. međutim prodor svijeta
u pjesmu ograničen je činjenicama: s rukama dolaze prsti
i ti ga prsti, predvidivo, priznatim pokretom dave.