Predmeti | Marko Pogačar

RUPO,

preteška moja kutijo ničega,
kućo stvari,
mogu li se u te useliti?

mjero skrivenog prostora, što se
to u tebi kupi, tko tako tih i pun
tog praha unutra šuti?

istog ću časa, čini se, u te utonuti.
hodam gradom u ovo podne, ne
sluteći te. stanovništvo puni

okolne klupe, opire se čistoći svojim
vidljivim tijelima, toliko različitim
od tvojeg. prizor se ispunja

napetošću. prolaznici nose svoj oblik,
dišu, i ja ih volim. ti sve
svoje u sebi držiš, i ako kihneš, raspršiš

li se, tvoja će nas množina unoćiti.
kutijo nepravilnosti. tupa rupo,
rupo na putu u koju upada krava, pokvaren

zemljin zube, najljepši otvore, tebi
dolazim. zaokupljen kišom i
stanovništvom ne primjećujem te—

toliko te je na svim stranama da te nema.
u tebi nestajem, razložim se, od tebe mi
ponestaje uporišta a u pejzaž se uvuče čvrstoća,

nestaju zapreke i nepredvidivosti.
toliko moguća! kupam se u tebi, taman,
ali ne pretaman. preplanuo sam, rupo,

od svog tog izvrnutog sunca – mislim koliko
toga mutnog, koliko praznog mi nosiš
dok nad svim u svemu teče još jedan dan.