Predmeti | Marko Pogačar

2.

Staza oko mog oka je okov,
umlaut trave i kamena kojim zemlja
omeđuje i zaustavlja. ne mogu se prekoračiti.
ne mogu izaći iz sebe ostajući nepromijenjeno,
samo se razliti. zbog toga pjevam u lišće.
penjem se na vrhove prstiju, pružam visini
vrat dok se ne zašilji u otrovnu iglu i iz njega
ispadne jezik, jato bez svojih ptica.

zatim sam cijelo vlastiti glas. uspinjem se. lišće
nas bilježi ni za koga. ulazim u te dišuće uši kao u ženu,
ili životinju. i više nema što biti zapisano—
onaj tko samoga sebe pjea osuđen je na uši,
prostor koji približuje i udaljava; poput vrata, ili ratova.
povijest svijeta povijest je ušiju. ako pokucaš
iznutra izađe ulica sa svom svojom bukom i noć te oblije,
odjene te u ništa.

bilo sam, jasno, gospodar. toliko rijeka na nogama,
toliko navike bezopasne i opasne, poput ljubavi.
sve što sam donijelo sada čuči u nekom drugom,
liježe u njemu dok mu govorim. i, bez obzira na sve,
jezero sam. s prvom kišom klizim natrag u svoju nijemost—
jesen donosi vjetrove s tihih voda i na meni
ubrzo plutaju sve te uši i tonu, trunu na mojem dnu. ni jedno
drugo jezero nije jezero.