Predmeti | Marko Pogačar

U DUGOM ODLAŽENJU

 

Duboko. ususret svome poznatom glasu.
prema prostoru koji se, u svoj tišini,
nudi kroz otvoren prozor: prema parkovima,
trgu na kojem netko nijem i umanjen sjedi,
stolu ili temeljitoj, vrlo temeljitoj prirodi.

nekuda valja poći. i kroz to kretanje zauzimati
svaki put novi oblik; pustiti da unutra prodre
mraz, da se prostori čvršće prožmu. sa svom tom
svježinom u sobu ulazi vrijeme: sezona godišnjih
poplava, voda koju nitko ne guta. tako se oblici

sami nadilaze – primajući u sebe sve više sebe i
pretvarajući se pritom u nekog drugog,
rastu u prkos fotografiji, u nepravilnost. u svakoj
se njihovoj riječi buja. no dosta s digresijama.
dok silaziš i sve ti se nabrojano približava netko

otvara oči i brzo trepće. to te na trenutak zaustavi
a onda nastaviš, mamuran, pospan, i sav u prezentu.
pjevušiš neku večernju melodiju bez obzira što je
posvuda dan, razdoblje vidljivosti. udahneš oštri
zrak i nekog pozdraviš, i riječi premoste udaljenost.

duboko. duboko u tvoje uho legne njezin tihi i
meki odziv. smrznute ptice pljušte po tvojim rukama.
beton pod nogama odvaja te od zemlje. a sve što si
htio bilo je postati promatrano; s prozora se preseliti
u prozor, mirno se, poput tog prizora, utopiti u krajoliku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.