Predmeti | Marko Pogačar

ČUĐENJE, OPĆE MJESTO

Uzmem te u svoju tamnu ruku i kažem dosta je,
svršimo s tobom. ti se, to šuplje, ne pobuniš.
ležiš na dlanu kao u tupom moru i zadnji
put mirišeš. što slijedi predvidljivo je. jutros je
zaista umro Lux Interior i moje se tijelo rasulo, dugo
plutalo u neku donju visinu, tik nakon tvojeg. kruško!
pretvrda moja košaro, što sam ti rekao? kada sam
kazao dosta je mislio sam zapravo pođimo, negdje se
urazložimo. to divlje svjetlo se zakopčalo tako duboko,
tako osobno da ga zaista vidim. možda sam strašan.
podmetnut tvojoj šumećoj koži, nečem što se ne pre-
svlači, ne liježe, negdje dugo i samo odlazi. ondje se tijelo
zatvara u svoju mjeru, spušta i podiže, kao da je sve-
jedno. i jest sve-jedno. ako ga podignem iz njega će
grunuti dim i sve osvojiti. spustim li svjetlo će, puna čaša,
iz grča pobjeći. napustiti, pustoši sklono, svoje mjesto i
nestati, kao što se izgubilo iz te čudne slike u mojoj čeljusti:
baš kao što je otišlo iz kruške.