Predmeti | Marko Pogačar

3.

Ovdje sam. pristajem na svoje mjesto
jer mjesto je moja jedina razlika. pristajem na sve.
moje drugo se u meni ogleda i više ne znam
otkuda počinjem i gdje završavam. pucam po šavovima.
iz mene izlete bezglave ptice i padnu na tvoja prsa. trava,
krava i oblaci ogledaju se u mojoj ravni. oblaci šuškaju
o svojoj prošlosti jer je golema; gomila se kao kamen i nasilje
u mojoj četvrti. krave ne razumijem, a trava ne govori.

stvari odlaze od mene. pokušam li ih zadržati to je
kao izlazak u ljetnu noć, grad koji skida kaput i pruža rebra
svim pticama, iznutra tako i izvana.
pokušam li ih zadržati tresem se. u meni je jedna brza
i zaključana soba u kojoj spavaš. ja sam cijeli tvoj prostor.
ne mučem kao krava, ne uznosim zemlju i svaku bjelančevinu,
ne gomilam se. ako se nasmijem jato otrovnih pčela skoči
i prizemlji svaki zvuk, svaki otpor tišini.

nipošto ne pristajem na potomstvo. više od jedne stvari
ne bi trebalo biti na jednom mjestu. dokaz su tome ljudi, jezik
i bolesti. sad trava govori, oblaka nema, a krave ponovo ne razumijem.
bilo bi tako glupo da se jednog jutra probudim kao krava. kako je
teško govoriti, a ne obraćati se nikome. iz sebe točiti tuđe
zeleno mjesto. mjesto koje je moje ombolo. ovdje sam. ako
se ikada pomaknem iščupaj mi sve osim prstiju i nabij u grlo tako
duboko i snažno da se ugušim. mjesto je moja sudbina: po meni
nitko još nije hodao.