Predmeti | Marko Pogačar

DOK, SASVIM DOSADAN, ČITA

Odnekud dopire četvrtast zvuk: u sobi,
kao u mrtvoj mjeri, sjediš i jedeš uvijek isti,
savršen, veliki bijeli grozd; potpun i taman
u svojoj konačnosti. nešto se u njemu mijenja:
prelijeva se preko rubova stranice—
u raspon, u osobinu, kakvo radosno trajanje.

odnekud dopire četvrtast zvuk: u zvuku,
kao u gradskom prometu, to se usko i
gusto miče, puzi po zidu, po tvojoj kući.
budućnost vreba na svakoj stanici – zvuk koji
(glasno, a kako bi), govori: ovdje sam ali me
nema, jesam i nisam prisutan. gotovo ritmično:

omorike šume u tome muklom moru i metu,
raščetvoruju područje. odnekud neki četvrtast
zvuk dolazi i u prizor upisuje drugo stanje; u sobu
uđeš ti i otvoriš prozore. istog časa u prostor se
useli utorak, sjedne ti nasuprot, u oblinu. i ta se oblina,
kao radosne rašlje, rastvori i primi u sebe sve, vani još
jače zašumi; Piran krvavi prasac koji se rasipa, pada.