Predmeti | Marko Pogačar

15.

Ja sam prljavo, bezbožno jezero,
jedna duboka svinja od jezera. petkom ne puštam
ribe iz svojih usta, samo da ih ne mogu jesti.
postim kad zaželim. koristim zaštitu. nedjeljom
preorem sve svoje obale iz čistog prkosa, položim
ruku na tvoju kosu i zaspim. ništa se drugo ne pomakne.
krave požderu svoje noge. trave posijeku vjetar i smrznu
da bi mir bio dosita taman, a pokret glasniji.

sanjalo sam da hlapim. moja je tema stišala tuđe
teme a onda nestala. isprva preširoka trčala je kroz šumu,
jednu šumnu dolinu, kao da su je prepoznali. ja sam vikalo:
čekaj, sklonit ću te u svoju riječ, a s riječi će već
netko voljan i sretan dalje. kojem to jezero, jezeru putuje bog?
ne znam, reklo sam i okrenulo se. sa svih strana svibanj je
nosio zrenje. i točke koje su izlazile iz zrnja završile su
nedvojbeno sve noći, tako i ovu.

ovdje sam. ležim ćelavo pred tvojim travama
kao u nekoj povijesti. ravnicu učas ispunja pjesma:
to kosci odnekud kreću da nas izjednače. guste se ptice
spuštaju njihovim oštricama, a pastiri ne napuštaju kuće. ja sam
već danima noseća jagoda na tvojem jeziku i sad besramno
i opet bezbožno lutam krajolikom, kao golemim sitom. jednom će
i to prestati. kad moje oči ne budu više ničije oči voli me
i ne imaj drugih jezera do mene.