Iščekivanje | Darija Žilić

BADNJAK

 

U jutro Badnjeg dana držim u ruci autobiografiju Edith Stein „Iz života jedne židovske obitelji“. Ta je knjiga nastala iz potrebe da autorica, kao dijete iz židovske obitelji, zapiše sve što zna o židovskim običajima, blagdanima. Dok je pisala taj potresni tekst, mržnja prema židovskom narodu, borba protiv njemačkih Židova, polako se rađala. Knjiga je pisana 1933. godine, u vrijeme kad se Steinova spremala kao postulantica ući u karmel u Kölnu. Edith Stein, nakon čitanja spisa knjige misticizma, koju je napisala Sv. Terezija Avilska, izjavila je „To je istina!“ i odlučila se na konverziju. Kupila je zatim mali katekizam, a krštena je 1922. godine.

Njezina obitelj teško se pomirila s njenim preobraćenjem. Edith Stein napisala je brojne tekstove o filozofiji, teologiji. No ovo nije tekst o Edith Stein. Neću u ovo Badnje jutro čitati njezinu knjigu, samo ću markerom označiti mjesto gdje treba nastaviti. Sjetila sam se Kölna i velike katedrale. Pravilnih ulica i Bahnhofa, koji je odmah pored. I toga kako me noću u Köln, ravno s aerodroma, vozio šofer iz Iraka. Badnje jutro je pretoplo, južina i sunce. Sjetila sam se filma koji sam jučer gledala. Uh, koliko dugo nisam pogledala film! Zamaraju me: bajke, nasilje, izmišljene priče, dugi zapleti, bezbrojne reprize. Prije nekoliko dana, za vrijeme dugog putovanja, putnici su gledali romantičnu dramu samo da izbjegnu pogled na visoke planine, porušene kuće, na svijet koji slabo poznaju. No da, vraćam se filmu. O samohranom ocu, koji se bavi poluilegalnim poslovima i čija žena ima bipolarni poremećaj.

No tu nije kraj. On saznaje da će uskoro umrijeti. Sova koja na samrti ispušta iz usta grudicu dlake, simbol je te neumitnosti. Očekujem ipak sretniji kraj. Da će se, nekim čudom, majka djece oporaviti, da neće imati napade bijesa i promiskuitetne izlete, zbog kojih je njezino dijete zove jednostavno – kurva. I da će otac, čija je mokraća crvena, ipak ozdraviti. I da će kineski radnici, sa kojima samohrani otac radi, dobiti dozvolu za rad. No ništa se od toga nije dogodilo. Iz Meksika se vraća balzamirano tijelo oca glavnog junaka, koji je umro sa svega dvadeset godina. I ono samo potvrđuje tužnu obiteljsku sagu. Nema utjehe niti izlaza. Sudbine su određene. Iz mora izlaze, jedno po jedno, tijela kineskih radnika, smrznuta, kao tijela mrtvih kitova ili dupina. Ima li Boga? pita se pjesnikinja i poziva ga da se vrati na Zemlju, koju je napustio. Toliko je pjesama u kojima se samo potvrđuje njegova odsutnost. Toliko je pjesama u kojima visi samo jedno, ubogo, golo Ja. U Badnje jutro pripremaju se šarani. Posni je dan. Voće, ribe, kuglice za bor i šarene trake. Kraj uspavanog mora leže uništene limuzine. Tvornice su utihnule, radnici čekaju riblju juhu na trgovima. Jučer su nosili transparente, a danas, pogledavaju veliki kazan, kao da nikad nisu jeli. Kao švedski stolovi s kojih se krade voće, sirevi i svježe salame. Jutro je bez snijega, južina. Sjećam se bake i njena molitvenika, posve požutjelog. Čazbukcen, govorila je ona. I nitko ne zna što je to zapravo značilo. Magična riječ koja otkriva tajnu svijeta. Popodne, kad jelka bude okićena i šaran pojeden, na njezin ću grob ponijeti mali cvjetni aranžman. Pokupit ću s groba lišće i češere i reći joj „To je istina!“. Sve što si jednom davno, gotovo na samrti rekla, bilo je istina.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.