Iščekivanje | Darija Žilić

ODSUTNOST

Tek što je ustao, Karlo se naglo spustio na krevet. Samo je legao i čekao napad. Kad je, nakon nekoliko minuta, napad završio, ponovno se digao. Potkošulja mu je bila mokra, a s čela su padale male kapljice znoja. Skinuo je potkošulju i posve golog torza krenuo prema balkonu. Ondje je, na stolu, čekala kutija cigareta i pepeljara, još od jučer, puna opušaka. Karlo je ispraznio pepeljaru, zapalio cigaretu i sjeo na platneni stolac. Jednim okom promatrao je krov susjedne zgrade, a drugim je pogledavao sobu. Pomislio je da je možda na krevetu ostao njezin trag. Možda njena ukosnica ili plava kosa. No na krevetu na kojem su bile zgužvana plahta i prekrivač preko nje, nije bilo ničeg. Kao da se ništa nije dogodilo. Na zidu sobe visi tek mala preparirana sipa i Karlu se na tren učini da su se njeni krakovi pomakli.

Znao je da danas više neće biti napada, mogao je krenuti na posao. On i ona, njegova Mary Poppins svako jutro, uvijek u isto vrijeme, misle jedno na drugo. Misle tako snažno da Karlo svaki put osjeti kako se tijelo te žene, koja živi u Švedskoj, nalazi na njemu ili pod njim. I tako već dva mjeseca. Na početku, jedva je uspijevao ne misliti na nju. Čitave dane bio je odsutan. U trenutku kad bi joj poslao mail, ona je odgovorila odmah, za minutu ili dvije. Onda, kad su posebno snažno mislili jedno na drugo, događalo se ono što je on nazvao napad. Taj napad bio je kao energetska kugla, koja se iznenada spustila na njega i tresla ga svom jačinom. Kao da su ga obuhvatili užareni krakovi velike sipe, on je jedva izdržao tu bujicu topline, činilo mu se da je usred vulkanske lave. Ona, njegova plavokosa sipa Mary, bila je kraj njega, mogao ju je na tren sasvim jasno vidjeti. Nekad se previjao po krevetu, hrvao s bespomoćnim pokrivačem i na kraju, posve oznojen, kao da se vratio iz boksačkog ringa, legao je na krevet, opružen, kao isušena morska zvijezda. Nekad je satima ležao ispružen, dok se trbuh nadimao od neobuzdane čežnje, a ruke širile, same od sebe, kao da žele pronaći neko sidro, nešto čvrsto za što bi se uhvatile.

Kad je upoznao Mary, mislio je da će to biti igra od mjesec dana. Imao je bezbroj takvih ljubavi koje su se stisnule u tom malom vremenskom odsječku. Žene koje je zavodio bile su romantične, voljele su romane Jane Austen, maštale su o spajanju duša, o cjelovitosti jastva. Avantura bi započela upravo pisanjem, pisali bi, on i te njegove jednomjesečne drage, jedno drugome zanosne mailove u kojima se ponekad znala naći i pjesma ili odlomak iz romana. Nakon toga, nakon što su jedno drugo posve zaveli bujnom rječitošću, konačno bi se našli i tad provode burno popodne. Susret obično završava vožnjom taksijem po gradu. I tad, baš nakon tog tjelesnog užitka, on je privodio plovidbu kraju. Neke njegove drage su, nakon brutalnih prekida, mjesecima histerično slale prijeteća pisma, neke su plakale, ali sve se nakon mjesec ili dva smirilo. No ovo s Mary bilo je drugačije. Mlada Šveđanka, koju je upoznao u Grčkoj, na ljetovanju, bila je snažnija od drugih. Umjesto ispraznih i potrošenih izjava ljubavi koje je često dobivao, Mary je ispisivala prave male eseje, koji i nisu imali nikakve veze s njim. I stalno je odgađala susret.

Namamila bi ga, pa ga onda odbacila od sebe. I on joj se ipak vraćao. Nazvao ju je Mary Poppins. Mary dolazi svako jutro i otkad je poznaje, ne razmišlja ni o jednoj drugoj ženi. Ne razmišlja ni o čemu. Činilo mu se da mu misli plutaju u nekom toplom moru, kao neke dokone ribe. I stalno je odsutan – zaboravlja ugasiti cigaretu, isključiti pećnicu, zaboravlja čak i jesti. Onda kad je Mary prvi put odgodila njihov susret, Karlo čitav dan nije mogao ni gutati, vrat mu se posve stisnuo i jedva je popio par gutljaja vode. Mary je pisala zanosno o svemu: o ratu, o pravu glasa žena u Turskoj, o tome kako ga je sanjala. Pomislio je da Mary nije samo žena, ona je opaka zavodnica, onakva kakva se može naći u nekom antičkom mitu. Mislio je čak prekinuti nekoliko puta. Jednom je odlučio napisati da je sve to besmisleno. I kad je već poslao pismo, pomislio je da bi ga ona mogla doslovno shvatiti. Odmah je mahnito krenuo pisati novi mail, kako bi taj novi mail u kojem odustaje od prethodne odluke, stigao prvi i poništio mail u kojem se oprašta od nje. I tako nekoliko puta. Na kraju, odlučio se posve prepustiti.

Čekat će napade, čekat će je svako jutro i znao je da će njeni dolasci jednom prestati.

Znao je da Mary neće vidjeti. Ona neće doći, posve je siguran u to, posjećivat će ga neko vrijeme, a onda će se povući. Znao je da je pred njim naporno ljeto. Bit će dana kada neće ni okusiti hranu, bit će buđenja u noći, možda i pokoja groznica, napad panike i na kraju tuga. A onda će njegova Mary, ta njegova mala i užasna sipa, slutio je, dolaskom jeseni otploviti u neka druga mora. Možda u istočnoj Aziji.