Iščekivanje | Darija Žilić

SUBOTA

 

Odlazak na groblje dvadeset dana nakon Svisveta. Bijeli kamenčići prekriveni lišćem. U blizini breza, posve ogoljela. Lampioni ugašeni. I velike košare pune trulog cvijeća. Čistim grob u kojem počiva moja prabaka i moja baka. Subotnje popodne. Oko mene starice s velikim buketima krizantema, a bračni parovi šeću s metlicama u ruci. Sunce napokon, nakon skoro mjesec dana. Din don. Tako nećak zove uvijek zatvorenu crkvicu na groblju. Din don. Posvuda uvelo cvijeće, nakupine vode. Padale su kiše danima. Zamišljam kako sada pjeva Mahalia Jackson. Kasnije, vozim se biciklom, tražim jednu ulicu. Zastajem, pitam gospođu koja odmah započinje priču. O novčaniku i ženi koja ga je izgubila. Strpljivo slušam. Vrijeme neće pobjeći. Subota je, nema opravdanja. Žena priča o ulicama i grubim muškarcima. Zašto meni? Nije mi na kraju rekla gdje je ulica koju tražim. Samo je prstom pokazala smjer. I ja sam krenula tim putem. Znala sam da ću ulicu koja nosi ime po gradu na moru ubrzo naći. Ionako, sve su te ulice dobile imena po gradovima. Morskim, ne – morskim. Nisam prije o tome mislila. Kuće su u nizu, povezane, kao bliske prijateljice. U njima su obitelji i samci, ptice i ljudi. Te subote dobila sam knjigu na dar, malu lijepu fotokopiju: Bijeli znak cvijeta. Jabuke, račići, trenuci neponovljivosti i očinskog ushićenja. Spušta se mrak. Nema ljudi na cesti. Samo psi i vlasnici koji kaskaju, kao hromi suputnici.

Supatnici. Planine su zapuštene, cvijeće je i ovdje uvelo. Samo treba pričati o ljubavi, o muškarcima koje sanjamo i koje nikad nismo preboljeli. Treba se okrenuti budućnosti, pronaći novu lijehu punu cvijeća i udahnuti miris lišća s breze.

Čeka nas kava, ples sa zvijezdama i opori miris subotnje noći. U rashlađenim sobama razlijeva se kakao i slijedi miran san, nakon svega.