Iščekivanje | Darija Žilić

HOTEL

 

Hotelske sobe u dobro uređenim hotelima uvijek su iste: imaju velike, udobne krevete, hladnjake s viskijem i kikirikijem, kupaonice s mnoštvom kupki i malih sapuna. Nepotrebno je izlaziti iz njih. Može se ondje satima čitati knjiga npr. Orhana Pamuka. Mogu se osluškivati zvukovi iz drugih soba ili može se sanjariti. Prizori brzih rijeka, dubokih kanjona i visokih planina, u trenu su zaboravljeni. Izvana dopire zvuk automobila, onih džipova kupljenih na leasing ili taksija koji uporno kruže gradom jer autobusi nemaju vozni red. O čemu piše Pamuk? Je li knjiga slučaj­no kupljena? U romanu: prikaz ljubavne boli. Ona ne prolazi, junak s vremenom shvaća da se tjeskoba neće smanjiti, da objekt žudnje neće nestati. Ni ladanja s visokim društvom ni blizina žene koja zabrinjava, a koju ne voli, neće ga vratiti u svakodnevnicu. I dok čita roman, hotelska gošća može ushićeno reći kako mu to i treba jer nije na vrijeme odlučio. Odbacio je ženu koju je tjednima viđao u zamračenom i prašnjavom stanu. Gošća nervozno gricka kikiriki, njezina koža miriše po sapunu od lavande, plahta joj prekriva tijelo. Izvana dopiru zvukovi: gosti izlaze iz hotelskih soba, dotjerani, zaključavaju vrata i jure u noćni provod. Balkanske metropole ih čekaju. Crna vina i meso, duge priče i opijanja. No gošća ostaje uz knjigu, čita bez pauze. Tada je naziva prijateljica s viješću o smrti majke. Ona će joj reći moje saučešće i zaista će osjetiti bliskost, neće reći tek reda radi.

Knjiga koju čita opis je boli, iscrpan, naporan, hipertrofiran opis. Takva bol pojavi se i onda kada umre majka. Kada izgubimo nekoga koga smo viđali svaki dan ili onog o kojem smo mislili svaki dan. U hotelskoj sobi ormari su puni zgužvane odjeće i televizori ostaju neupaljeni. Ručnici su bijeli i čisti, ima ih više. I gošća razmišlja o noćnoj kupki prije spavanja. Prisjeća se priče o taksistu koji je čitao Rumija i prisjeća se vremena koje nije bilo ispražnjeno od smisla. Može li se odustati od svakodnevnog života i živjeti u hotelu? Biti stanovnik hotela koji ne izlazi noću, stanovnik koji ne traži svoje mjesto niti traga za svojim vlasništvom. Hoteli u balkanskim metropolama se preuređuju, lickaju se terase i začas će postati još elitnija mjesta. Što nedostaje dekadenciji? Viski u hladnjaku (koji neće ni taknuti), roman o turskim filmovima i o djevičanstvu, svijest o privremenosti. Televizor je ugašen, nikad ga hotelska gošća neće upaliti, dozvoliti da u bjelinu uđe plakat s porukom ili jeftina grimasa. Gošća je mirisna, ne ometaju je čistačice, ne zvoni joj telefon, ona čita Orhana Pamuka čitavu noć, preskače doručak. U predvorjima hotela nakon doručka sjede ljudi koji su se prejeli dinja, sira i svih tih salama. Hotelska gošća ostaje u sobi čitavo jutro i spava. Kad se bude probudila, neće biti sigurna je li roman bio prikaz njezine boli, boli prijateljice koja je izgubila jučer majku ili je riječ samo o fikciji. Svejedno, ona će ustati i baciti praznu vrećicu u kojoj je bio kikiriki i onda će osluškivati zvukove izvana: gradi se novi most, djeca dolaze u shopping centar i posvuda miriše more, domaći kivi i suha smokva. Dan, noć, svejedno. Vrti se, vrti…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.