Iščekivanje | Darija Žilić

OMARA

Kad netko spomene omaru, pomislim na velik sočan nar ili na sunce koje udara točno u tjeme ili na prazne ulice i ohlađene stanove. Kakvo je ovo ljeto? Vrućine koje paraliziraju tijela i život grada. Plaže prepune kupača i mirisa prženih lignji, na kojima slušamo uvijek isti hit, sve dok ga i sami ne započnemo pjevušiti. Bake i djedovi s unucima. Pričaju o svježe ubranim rajčicama, o laganim objedima, o bolesti srca i o dječjim ranama na koljenima koje najbolje zarastaju u morskoj vodi. Omara je omamljenost i snatrenje o mitskom, gdje vremena nema. Na plaži nemoguće je zamisliti da postoji vrijeme svijeta, padovi na burzama i nelikvidne ekonomije. Baš zato ne volim omaru niti te isprike koje nudi. Umjesto čitanja Marije Čudine učenje pripreme složenih jela. Umjesto pisanja o poeziji vožnja automobilom u petoj brzini. Od snatrenja treba bježati u kupaonice i satima čistiti pločice i kade. Važno je ne prepustiti se. U sobama nakupilo se mnoštvo knjiga. I upozorenje ukućana kako ne treba spavati u sobi s knjigama, jer nije zdravo udisati olovo. Zamišljam da su knjige otrovna tijela i spremam ih u zatvorene ormare. Proljetos sam, na putu od Istre do Zagreba, vidjela ženu kako na mobitelu čita znanstvenofantastični roman. Više i ne odlazi u knjižnice, kaže. Odbijam čitati, oko ne želi slijediti rečenice koje slijede jedna iza druge. Omara umara, šamara, udara. Spuštam se na krevet i u trenu utonem u san. Aerodromi, pregledi prtljage, suvišni dezodorans, slike klize i buđenje. San od tek petnaest minuta. Na balkonu je malen bazen u kojem se ujutro kupa dijete. U njemu, kao na nekom nasukanom brodu, leži narančasta patkica, velik crven kamion i mala hobotnica od gume. Dijete voli gledati ribe. Nakon ljetovanja roditelji ga vode u šoping–centar da gleda šarane kako plivaju u staklenim bazenima. U vrtu već miriše grožđe, od kojeg ujesen nastaje ne baš kvalitetno vino. Kada je omara, treba otvoriti ormare s odjećom, izbaciti sve suvišno, čak i majice koje uvijek ostavljamo misleći da ćemo ih ipak nekad obući. Zabluda. Treba provjetriti kapute i staviti novu vrećicu lavande. Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti, jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove i zamišljali idealne odnose, da smo bili smiješni i nejasni. Da smo bili nemušti u svagdanu i odveć mudri na posve krivim mjestima.