Iščekivanje | Darija Žilić

JADRIJA

U maloj kuhinji, točno po sredini, bio je velik ventilator koji se neumorno okretao i činio podnošljivim boravak u stanu na četvrtom katu zgrade u Šibeniku. Na stolu, smještenom uz prozor, nalazi se velika zdjela puna praznih dagnji i nekoliko praznih čaša. Ana je sjedila i promatrala ptice na terasi. Gospođa Milka upravo je odnosila posuđe, tanjure, zdjelu. Gospodin Mirko sjedio je u predsoblju i držao mačku u ruci, čvrsto, tako da se ona počela izmicati iz njegovih snažnih ruku. Njihov sin Andrej sjedio je pokraj oca. Ana je tog popodneva došla u posjet daljim rođacima svoje mame. Obitelj Marić živi u samom središtu Šibenika i nije bilo teško pronaći ih. Oni su je vrlo srdačno dočekali, sa smokvama i bademima, a onda i svježim dagnjama. Nakon ručka pričali su. Zanimalo ih je kako je u Zagrebu. Andrej ne radi i razmišlja o tome da preseli u Zagreb. Gospođa Milka i gospodin Mirko umirovljenici su, Ani se činilo, pomalo izgubljeni, kao da se stide Andreja. Stalno su ga upozoravali kako da jede, kako da se ponaša, pa se Ani činilo da se on, koji sve to trpi, od odraslog čovjeka pretvorio u dijete koje samo čeka da ga mama pozove na ručak i nimalo se ne buni. Andrej sada sjedi na trosjedu, sklupčan. Kraj njega gospodin Mirko, bivši upravitelj kaznionice, i ispituje o mami, a onda se naglo diže i kreće prema drugom kraju stana i ubrzo donosi snop požutjelih fotografija. Za to vrijeme na malom stoliću u predsoblju već je bila servirana kava. Na starim fotografijama Ana je gledala vlastitu majku i njezina rođaka Mirka kako šeću po Bledu, na nekom davnom izletu. Mirko je čvrsto držao u rukama upravo tu fotografiju. Sjetno se osmjehivao i s posebnom blagošću je pogledao Anu. Njoj je zapravo bilo već dosta te sjete i vrućine i trbuh joj se nadimao od dagnji i od salate pune luka. Samo je htjela pozdraviti ih i otići. Andrej koji je buljio u TV i posve se isključio iz razgovora, na trenutke ju je podsjetio na nju samu. Šibenik, taj vam je grad propao, Ana draga, ponavljao je Mirko i grčio ruke. Ipak, Ana, baš kada je Milka odnosila kavu, uspjela je otići u hodnik i reći kako se žuri. Nakon pozdrava potrčala je stepenicama, pokušavajući u trku pobjeći od te melankolije koja se čitavo popodne razlijevala po njoj. Odlučila je, krenut će na kupanje, na Jadriju. Šibenik nema ni svoju plažu. Ona se ukrcala na brodić i začas se našla na Jadriji, na otočiću, na plaži na kojoj su visjele stare kabine za presvlačenje. Ništa nije obnovljeno. Ostavila je stvari i krenula u more. No tek što se smočila, brzo se vratila, jer trbuh kao da joj je još uvijek bio nadut, pa joj se činilo da će se utopiti. Ne tako daleko od obale jurili su gliseri i ona je osjetila sumanutu želju vikati roniocima i upozoravati ih na opasnost. Oko Šibenika nema velikih jahti, samo male brodice i gliseri. Kada je legla na veliki zeleni ručnik, sjetila se Andreja i velike mačke. Odjednom, osjetila je da joj se po sredini trbuha širi neka toplina i da se ruke rastvaraju. Kao da je htjela zgrabiti bilo što i držati u rukama te čvrsto obujmiti. Bilo što. Neka praznina, samoća, nije ni znala što. Nije mogla ležati i sunčati se. Misli su same izvirale i tijelo je bilo zgrčeno. Andrej. I ona se ne tako davno ponašala kao Andrej. Sjedila je mjesecima nemoćno u sobi bez imalo želje da promijeni vlastiti život. Bila je poput djeteta, izgubljena i bespomoćna. I sad, kad je vidjela tog mladića kako leži na krevetu, osjetila je kako je prožima onaj već zaboravljeni osjećaj nemoći. Gledala je prema obali, u zapuštene kabine, u djecu koja su se spuštala s tobogana. Ništa je nije veselilo. Iz daljine činilo joj se da se grad urušava, propada, baš kao što je to rekao gospodin Mirko. Rastužili su je, ta mala obitelj stisnuta u malom stanu u kojoj radost nastaje tek kada dođe njihov stariji sin, trener košarkaškog kluba. Andrej neće doći u Zagreb, znala je. Gospodin Mirko pričat će slučajnim gostima o tome kako je sve bilo dobro kada je on upravljao zatvorom, jer tada se “znao red”. Gospođa Milka neumorno će pripremati dagnje koje će joj godinama donositi Andrej. I slike su se ubrzavale, neki slijed propasti i sreća da je tog trena došao do nje stariji čovjek i rekao: “Krafne, hoćete jednu?!” Na plaži je prodavao krafne, velike, prelivene čokoladom. Nitko očito nije kupovao jer torba je bila posve puna. Ljeti se jede sladoled ili nešto laganije. Ipak, Ana je kupila dvije mljackave krafne i počela jesti. Da nestane težina od dagnji. Nije ju bilo briga kako su pripremljene, jela je mahnito kao dijete. Nadutosti je polako nestalo. Otići će iskupati se, spustiti niz tobogan. Jadrija, neće više dolaziti ovamo. Kao Jadrija morala je izgledati neka luka nakon malarije. Smeće, pustoš i kabine, koje kao da su napravljene u nekom davnom stoljeću, za neke aristokrate koji su dolazili na našu obalu. I pretrpane plaže Vodica bolje su od te patine.