Iščekivanje | Darija Žilić

PONAVLJANJE

Uh, kako je hladno, zima mi je, kaže baka naglas, dok je oblačila svog malog unuka, starog dvije i pol godine. Baka, nije zima, jesen je, kaže dijete. Djetetova majka baš je tih dana učila unuka imena godišnjih doba. Kad je baka spomenula zimu, dijete se sjetilo da je sada jesen i odmah je ispravilo baku. Mislila sam na zimu kao na hladnoću, hladno je, objasni baka. Dijete je jedva dočekalo odlazak u park. Za vrijeme ljetnih mjeseci, u onim danima koje je proveo kod bake, nije mogao odlaziti u park. Bilo je nesnosno vruće i baka je svaki dan unuka stavljala u mali bazen na terasi, da se igra s gumenim žabama i rakovima i da roni. Dijete je učilo govoriti. Sve što je baka spomenula, dijete je zapamtilo i ponovilo. Bakine riječi začas su bile pohranjene u maloj glavici, a dijete bi ih se sjetilo u nekim posve neobičnim situacijama. Djedu je reklo da previše priča, a susjeda je pozvalo da se dođe igrati sa njim. Dijete je i premetalo riječi i čak je i tu bilo slično svojoj baki. Baka nije dobro pamtila imena ljudi: uvijek je barem jedno slovo krivo izgovorila. I dijete je smišljalo svoje nove riječi: riječ dokin je zločest. Kazališna je predstava je dokina, jer nije se bilo. Majka i dijete su uzaludno išli u grad gledati predstavu s pajacima. Dijete je to zapamtilo. Iznevjereno očekivanje. Dijete očekuje i da će ga teta povesti na putovanje avionom. I ponavlja riječ avion, odnosno jon. Ponavljanje je i čin povjerenja: dijete pamti baš sve, bez selekcije. Čuva riječi i onda ih negdje izgovara i očuđuje time i baku i mamu. Moram paziti što pričam, kaže napola u šali baka.