Iščekivanje | Darija Žilić

NOĆNO KUPANJE

 

U ovoj kavani je radila moja mama. Čistila je, rekla je Mira i pokazala je prstom u smjeru velike staklene kavane. Tamno staklo, sa svih strana stakleni zidovi i pod. Da, čistila je čitavu večer, svaki dan. Mira i Tanja su sestrične koje su tog jutra oko pola sedam odlučile otići na plažu u centru Splita. Mira je predložila da idu ranije, da nađu mjesto i da se vrate kada krenu velike vrućine, negdje oko podne. Zapravo, Mira je odlučila otići i prije, ali Tanja koja inače živi u Varaždinu, provest će čitavo prijepodne na plaži. Mira im je napravila sendviče, narezala male žute paprike, pa su se obje na putu do plaže prisjećale djetinjstva, hladnjaka s hranom, obiteljskih okupljanja, a onda i devedesetih godina. Mirin otac je bio vojni oficir u bivšoj državi,  a onda dobiva novo radno mjesto u Hrvatskoj vojsci. Majka koja dotad nije radila, počinje tražiti poslove čistačice i kuharice, jer novca je bilo malo, a kćeri Mira i Antea su se školovale. Jedna u Splitu, druga u Zagrebu. Sjećam se kad sam 1995. dolazila  autobusom kod vas. Brodovi, otoci, kontrole putnika. Prisjetila se Tanja. Da, mama je baš tada počela čistiti u ovoj kavani, te godine, rekla je Mira. Toliko stakla. Hajde, idemo sad na kavu prije plaže. Našle su mali kafić na obali, posve je bio u sjeni, bilo je čak i prohladno. Dobro jutro, rekla je Mira ugledavši susjeda Matu koji je ispijao svoj capuccino. Otkud vi tako rano, šjor Mato? A evo, otkad nemam pasa, naviko sam ipak doć rano tu na obalu. Mato je bio umirovljenik, pomalo smušen i nekad se čak znao izgubiti po gradu. Mira mu je još rekla da pozdravi gospođu Katu i naručila je dvije obične kave s mlijekom. Vidiš, začas će biti puna plaža, odmah idemo nać bolje misto… Može, rekla je Tanja, ali malo je prljavo i pokaže ona u smjeru neke nakupine koja je plutala morem. Jes, malo je šporko, zato ne idem puno se kupati tu u grad. Mira i njezini doselili su u Split iz Slavonije krajem osamdesetih. Ona je govorila nekom neobičnom mješavinom govora, malo dalmoškog, malo slavonskog, koji joj je ostalo u uhu još od djetinjstva. Ma znaš šta, ja ću bit kratko  do deset, a ajmo se dogovoriti navečer da odemo na kupanje, prije tvog puta. Kad se vraćaš? U ponoć. Dobro, hajd da odemo oko devet, znam dobru plažu, baš će biti gušt, kaže Mira. Nisam sto godina bila na noćnom kupanju, rekla je Tanja, može, taman prije noćnog puta. Nisam nikad niti noću putovala. Mira i Tanja  gledale su prema pučini i ispijale prvu kavu. Činilo se kao da se obje sjećaju mladosti, snova. Obje žive same, nemaju djece, na kraju su tridesetih. Rade po cijele dane, rijetko se viđaju. Dva dana u Splitu bilo je dovoljno da se povežu kao nekad, kad su kao klinke trčale po gradu i gubile se u hodnicima  Dioklecijanove palače. Eto, draga moja, ode mladost, di ode. Ma nemoj tako gledat, pred nama je tek najbolje, namignula je Tanja koja je, za razliku od Mire, vjerovala da je najbolje tek čeka. Nakon kave otišle su do samog ruba plaže, smjestile se i opet gledale tu nakupinu trave i plastike koja je plutala blizu obale. Očito nije smetala kupačima koji su već plivali i prije toga rasprostrli svoje ručnike na kamenom podu. Sestrične su jedna drugoj namazale leđa, a onda je Tanja otišla u more, na dijelu koji se barem zasad činio čist. Mira je sjedila, nije skinula tuniku, samo je davala upute Tanji gdje je najbolje ući u vodu. Odjednom, prohladnost je nestala, helikopter je kružio nad bolnicom, majke su jurile djecu koja nisu htjela izaći iz vode, sve dok ne bi pomodrili. Mira je izvukla veliki sendvič sa šunkom i počela jesti. Tunika joj se zaplela oko struka, pa ju je povukla dolje, prema koljenima. Tanja se vratila osvježena, spustila se na ručnik i rekla: baš je more hladno, konačno. Na otocima je prevrelo. Tanja je novinarka, piše o kuhanju i ljepoti, a voli i poeziju. Mira je poslovna tajnica, radi po čitave dane i pomaže svojim nećacima. Hajd, uzmi sendvič, rekla je Mira. Može, evo, budem. Začas su na ručnicima se pojavile plastične vrećice s paprikom, žutom kao sunce. Već oko pola deset, Mira je odlučila vratiti se doma, jer teško podnosi vrućinu. Vidimo se navečer, uživaj. I otišla je, obučena u tuniku i platnene hlače, s velikim šeširom ispod kojeg je bila još uvijek velika griva u tamnosmeđu boju pofarbane kose. Tanja ju je ispratila, ponovo otišla u more, pa se vratila. Mislila je čitati knjigu, ali su joj misli lutale. Gledala je muškarca, kože bijele kao sir sa djevojčicom druge rase. Je li joj to otac? Majke nije bilo.. Njih dvoje su ležali sami i igrali se. Dobacivali su si malu lopticu i smijali se. Tanja je gledala s nježnošću taj prizor i mislila o ocu koji je tog ljeta imao operaciju. Ugradnja defibrilatora, pa neka greška na aparatu, opet operacija. Trenutak kada je taj aparat zvonio poput budilice bio je zastrašujuć. Čovjek koji u sebi ima sat koji odzvonjava. Vrijeme kuca, leti. Začas će kraj ljeta, a zapravo više i ne vidi to doba kao nekad, kao smiraj. Gleda Tanja svoje tijelo, mali trbuščić, vitke noge i gricka papriku. Curica tamne kože pjeva neku pjesmicu punu usklika i vedrine. Nakupina na moru negdje je nestala i začas je došlo podne.

Predvečer, Tanja je već bila spremna za polazak. Teta Mirta, Mirina mama napravila je obilnu večeru. Kao da još uvijek živi u Slavoniji. Kobasice, ribe, salame…Tanja je čekala Miru, pripremila je torbu i radovala se noćnom kupanju i izlasku iz tog stana u kojem je pas mahnito lajao. More, samo more. Mira je bila točna, u pola deset, ali još je njihova priprema trajala pola sata. Gospođa Mirta im je spakovala hranu, kao da odlaze na put, a ne na obično noćno kupanje. Oko deset krenule su njih dvije ponovo na plažu, ali na jednu drugu, udaljeniju. Nisu išle autobusom, već pješice, a na povratku će ih, dogovorile su se, vratiti automobilom Mirina sestra Antea. I kako ti je bilo ujutro na plaži?, pitala je Mira ne očekujući odgovor.  Hodale su šetalištem na kojem je i u to doba bilo još ljudi sa djecom. Mira nije puno govorila o sebi, Tanja je samo slutila da joj je teško i da se bori. No bilo je dovoljno da su jedna pokraj druge, kao sestre, da se smiju i vesele plaži s bijelim ležaljkama i noćnom kupanju. Napokon su došle i smjestile se. Ovaj put Mira je skinula svoju tuniku. Njen veliki, bijeli trbuh zaprepastio je Tanju, koja je već primijetila da se Mira udebljala, ali nije slutila da je trbuh tako velik, kao da nosi dijete. Mira je u ranoj mladosti uvijek bila vitka, sjajno uređena, a kasnije se počela debljati. No nikad nije bila predebela. Nikad ovoliki trbuh. Tanja je odmaknula pogled u stranu, nije ništa komentirala. Shvatila je zašto Mira ide na plažu odjevena, a tko zna i zašto joj je trbuh baš tako nabrekao. Je li bolesna? Nije ju pitala, samo su se njih dvije skinule i odmah pošle u more na toj pješčanoj plaži. Noću, kupanje je kao uranjanje u neku crnu smolu, bezdan. Ajme, ko zna što je sad na dnu, smijući se kao djevojčica kaže Tanja. Ma ništa draga, ne boj se, plivaj i uživaj, kupanac prije grada i ludila. Može, idem, plivat ću i gledati onaj brod tamo daleko. Noću, kupanje je kao gubljenje veze sa stvarnim svijetom, nema razlike između tla i mora, sve se povezuje u jednu cjelinu. Kao da smo na nekom Mjesečevom krateru, rekla je Tanja. A ti si ka neka pjesnikinja, draga moja, zadirkivala ju je Mira. Na plaži je bilo još desetak ljudi. Djeca su vrištala i skakala s roditeljskih ramena. Za pola sata došla je automobilom Antea i čekala je njih dvije da konačno izađu iz mora. Na ležaljkama su bile torbe u kojima su opet bili veliki sendviči. Tko zna, možda Mira stalno jede sendviče, mislila je Tanja. Te večeri, točno u ponoć, Tanja se vraćala kući. Nakon kupanja u moru nije se niti tuširala, samo je obukla novu haljinu boje lana. Antea je ubacila kofer u prtljažnik i začas su bile na kolodvoru. Peroni su bili jedan pokraj drugog, zbijeni, lako se mogao promašiti autobus. A autobus koji je vozio preko Zagreba do Varaždina  je bio posve krcat. Do Tanje je sjela gospođa za koju kasnije  saznaje da se žurno vraća iz Makarske jer dijete joj ima operaciju koljena. Tijekom čitave vožnje niti jedna od njih nije mogla zaspati, a Tanji se činilo kao da je na rubu sna, kao da izlazi iz mora nakon noćnog kupanja. I kao da se ništa  nije niti dogodilo, jer sve je bio san, čak i vlastito djetinjstvo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.