Iščekivanje | Darija Žilić

BURANO

 

Dok je kretao prema Trgu svetog Marka, Milanu su prilazili visoki tamnoputi mladići i nudili mu torbe, novčanike i šešire. Jedan je mladić bio posebno uporan, nosio je žutu torbu, kružio oko njega. Milan se zapitao odakle je i pomislio da je vjerojatno iz Senegala. Čuo je da u Veneciji ima puno trgovaca iz Senegala. U trenu, taj ga je vižlast momak podsjetio na Othela jer koža mu je bila iznimno crna, ali i zato jer uvijek kada dođe u Veneciju, Milana preplave slike iz književnih djela. Ponekad mu se učini da je zalutao u Viscontijev film pa i ne može razlučiti što je fikcija, a što stvarnost. Dok je već bio blizu trga, osjetio je kako mu je majica posve vlažna. Bio je iznimno topao lipanjski dan. Žene pokraj njega mahnito su kupovale jeftine šešire, a djeca su nosila prazne bočice do obližnje fontane da ih napune svježom vodom. Milan je zapravo krenuo na Burano i odlučio je, prije polaska, na Trgu svetog Marka, kod Danielija, popiti kavu. Trg je bio prepun ljudi, nemoćno su ležali na stepenicama, netko je svirao klavir, golubovi su letjeli i hranili se mrvicama kruha koje su im dobacivali turisti, a posvuda se širio, učinilo mu se, miris tamjana. Milan je uživao u ukusnoj kavi, gledao je ptice, zamišljao da će naići neko poznato lice, kao prije tri godine, kada je slučajno ugledao poznanika na izložbi o barbarima. No kraj njega prolazili su ljudi iz raznih zemalja i čuli su se razni jezici. Miješao se mađarski i kineski, i od tih različitih jezika i vrućine zamalo mu se zavrtjelo. Nakon pola sata krenuo je prema brodiću. Brodić koji vozi prema Buranu već je gotovo bio prepun putnika. Sjeo je na klupu, pokraj starijeg čovjeka i djevojčice. Ubrzo, nakon što je spuštena daska, i brod polako krenuo, taj je čovjek počeo strastveno ljubiti djevojčicu, a ona mu je uzvraćala poljupce, ljubila ga, jezikom prelazila po njegovu licu. Milan je mogao tek u čudu gledati i zaključiti da su debeli čovjek od šezdesetak i curica od svega petnaestak godina zapravo ljubavni par. Milan je samo okrenuo glavu i počeo zuriti u galeba usidrenog na drvenoj dasci koja je plutala morem. More mu se pak učinilo kao slanina, bilo je mutno, a pjena koju je stvarao brodić podsjetila ga je na plijesan. Burano. Tamo nikad nije odlazio. Murano: to da, ondje je bio nekoliko puta, gledao je kako se za svega nekoliko minuta stvara boca od murano-stakla, ali na Buranu nikad nije bio. Zna i zašto. Baš na tom otočiću upoznali su se njegovi roditelji prije četrdesetak godina. Tada je Milanova majka bila sezonska konobarica na tom otočiću, a njegov otac, mladi inženjer iz Beograda, došao je ondje kao turist. Brzo je planula ljubav, nisu se obazirali na razne prepreke i osude rodbine, pa su se doskora vjenčali, a Milan se rodio u drugoj godini braka. No taj je brak kratko trajao, svega tri godine. Roditelji mlade Talijanke nikad se nisu pomirili s njezinom odlukom da pođe živjeti u Beograd. Ona se, s djetetom, brzo vratila u Rijeku, oca je rijetko viđao. Njegova je majka naporno radila, a kad je bila ljutita, proklinjala je Burano. Zato je Milan izbjegavao otići onamo. No ipak, ovog lipnja upravo mu je majka rekla da pođe onamo. Nije objasnila zašto. I Milan je otišao. Obećao joj je kupiti čipku. Sada, dok sjedi na klupi na brodu koja nije okrenuta suncu i dok gleda kako mu se tijelo pretvara u vodu, ni sam ne zna zašto ju je odmah poslušao. Milan je često zaneseno pričao o ženama, pisao je romane koje su neki zvali ženskim romanima. Mnogi su mislili da je zavodnik, da je upoznao mnogo žena i volio ih, ali oni bi se začudili. Milan o ljubavi ne zna gotovo ništa, on se, kao i njegova majka, nakon nesretne ljubavi povukao i samo piše. Tijelo mu je nenaviklo na dodire, pa je zato čak i s nekom čežnjom gledao čudne ljubavnike pokraj sebe. Zamišljao je ženu koja ga grli i miluje. “Stigli smo”, rekao je netko na palubi i putnici su potrčali da što prije vide šarene kućice na otoku. Burano je, osim po čipki, poznat po kućama koje su obojene u crveno, žuto i plavo. Kad je krenuo u obilazak, Milanu se činilo da se šeće kroz kakvu bajku i da će svaki čas izaći neka princeza u čipkastoj haljini. Samo su štrikovi, na kojima visi svježe oprano rublje, razbijali sliku o mjestu na kojem ne žive ljudi, već bajkovita bića. Štandovi su bili prepuni čipke, mali trg prazan, a on je ostao zagledan u plavu kućicu. Ta dva sata provedena na Buranu Milan se nije trudio obići što više nepoznatog, samo je lutao središtem otoka i pomislio je kako nije ni čudno da su se njegovi roditelji zaljubili na ovom mjestu. Murano sa staklima i vrućim pećima odveć podsjeća na svakodnevnicu, a Burano, to je upravo mitsko mjesto za ljubav. Kraj fontane je ugledao onu curicu kako fotografira starca. Nije se pitao zašto je s njim. Samo je gledao: trbušast čovjek i djevojka koja oblijeće oko njega i snima ga iz raznih kutova. Zbog vrućine svi su se razbježali u potrazi za hladom, za sjenom, a Milanu sunce nije nimalo smetalo. Pitao se tko zna u kojem je restoranu radila majka. Nije mu bilo smiješno postavljati takvo pitanje. Turisti iz Rusije glasno su pričali i čekali svoj brodić. Burano, ništa se nije dogodilo. Nije čak kupio ni čipku, nije mu se osobito svidjela. More ga je ponovo podsjetilo na slaninu. Pljesnivu slaninu. Mladi parovi na turističkom putu Venecija-Murano-Burano. I žena s djetetom koja čeznutljivo gleda prema obali. Tko zna što joj se dogodilo na Buranu? Na brodiću bila su i dva mladića koje dotad nije vidio. Tamnoputi, vižlasti. Ljudi su se odmicali od njih, kao da su prljavi. Oni su sjeli, kao kužni bolesnici, blizu palube, podalje od ostalih putnika. I u jednom trenu Milanu se učinilo da se nalazi na nekom prastarom brodu na kojem se voze robovi. Učini mu se da su zapravo svi na brodu roblje koje će za pola sata biti iskrcano u Veneciji…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.