Iščekivanje | Darija Žilić

VRUĆINA

 

“Kada je vrućina, možeš samo gledati TV”, kaže prijatelj. Možeš samo sjesti u fotelju i vrtjeti programe. Film o djevojci gothic izgleda koju svi osuđuju.

Ili dokumentarni film o leptirima koji kao da su nestali s ovdašnjih livada. Ili glupavi razgovori o zdravlju s već otrcanim savjetima da treba piti vodu, ne izlaziti iz kuće. Kada je velika vrućina, postajemo zarobljenici domova koje bezuspješno pokušavamo rashladiti. Knjiga može stajati u ruci, ali misli vrludaju. Odlažemo knjigu za neko hladnije doba, nije nam sada misliti. Treba pustiti tijelo da leži opruženo i čekati da prođe ovo vrijeme kad samo zamišljamo akciju. Bilo kakav pokret postaje pretežak, kao da su se ruke odjednom pretvorile u željezne štapove. Vrućina tjera biljke da se skupljaju, da se odvoje od svijeta kao smežurane i usahle starice. Vrućine donose dane koji nalikuju ratnim danima. Ne izlaziti iz kuće, kao da će mina eksplodirati na cesti, kao da ćemo se rasprsnuti kao lubenica pod kotačima kola s Romima koja su zalutala u predgrađe. Možemo samo zamišljati akciju: kako ćemo ispeći kolač po novom receptu; kako ćemo posjetiti bolesnog prijatelja; kako ćemo otići na kratki izlet koji organizira neka agencija, npr. vidjeti polja lavande u Slavoniji. Ili možemo namakati noge u kupki od ružmarina. Ili možemo ispravljati onih nekoliko preostalih tipfelera u rukopisu koji će, čim prođu ove vrućine, biti otisnut kao knjiga. Pomno čitanje odgađamo. Dani vrućine su dani odgode, kada možemo samo u neki notes bilježiti planove, kojih se, kao i obično, nećemo pridržavati. Kada su vrućine, nemamo volju ni jesti. Čak ni ohlađeno voće, ni slane srdele. Sve stoji, mogli bismo danima biti bez obroka. Popijemo nekoliko čaša vode i dovoljno nam je. Srećom, kada su vrućine, možemo se sjećati, pustiti slike da neometano klize. Slike iz Muzeja neandertalaca iz Krapine, na primjer. Film o postanku svemira ili slike s nekog dalekog putovanja. Uzalud je sjećati se, jer pritišće ovo sada, kao užarena lavina iz koje ništa neće nastati. Čak ni obična stijena. Vrućina je smrt, jednaka je zaleđenosti, nemušto vrijeme u kojem ne trebamo svijetu, u kojem smo suvišni. Zgrade su dovoljne same sebi, da se bore za čvrstoću svojih oblika. Vrućine su kao asfalt koji se rastapa i umjesto ceste otvara put prema unutrašnjosti zemlje. Treba se samo prepustiti, i zaroniti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.