Iščekivanje | Darija Žilić

DRUGE MAČKE

 

Marta je iznajmila sobicu u velikoj kući, čija je vlasnica umirovljena profesorica geografije. Kuća se nalazi u nizu istih sivo-plavih kuća ispred kojih su mali travnjaci, poneki vrtni patuljak i kante za smeće. Na stepenicama tih kuća sjede tamnoputi susjedi. Neki od njih nemaju posla. Stanovnici kvarta u koji je Marta doselila uglavnom su emigranti, umjetnici, ali i nezaposleni.

Jedna ju je kolegica uplašila da u tom dijelu grada žive crnci koji siluju žene. Baš tako je rekla. I upozorila ju je da ne dolazi prekasno kući, da ne odlazi u obližnji park u predvečerje. No Marta se nije prepala. Otkako je doselila u veliki grad, svi su joj samo govorili o opasnostima, bombama, pljačkama. No ona se uvjerila da baš i nije tako. Naravno, uvijek treba biti oprezan, pogledati tko noću hoda iza tebe, ali nije bilo mjesta strahu zbog kojeg bi čitav grad doživjela kao prijetnju.

Vlasnica stana također je tamnoputa, inače, mirna je i draga gospođa koja ima tri sijamske mačke. Jedino to se Marti činilo kao problem. Jednostavno, ne voli mačke, štoviše ima neku nelagodu kad su one blizu. To je nešto sasvim iracionalno, podsvjesno, možda u vezi s nekim događajem iz djetinjstva, s daleko većim mačkama.

Njena soba je prostrana, kuhinju dijeli još s jednom djevojkom. Namještaj je star, ali dobro uščuvan i Marta se udobno smjestila. Na prazne police stavila je knjige i parfeme. Pogled s prozora na ulicu, predvečer, ponekad bi je raznježio. U kući, na suprotnoj strani ulice, jedan je čovjek znao svirati na flauti. Nekad bi ulicom projurili klinci u autima iz kojih je treštala rap glazba. Marta je bila zadovoljna. Odlučila je da će kuhati samo vikendom, i to jela sa začinima iz svoje zemlje, odloženim u posebnom ormariću.

Vrata sobe ponekad bi se, kad bi vjetar jače zapuhao, sama od sebe otvarala. Jednom je tako u njenu sobu ušla velika sijamska mačka zvana Daisy. Marta se prepala, kao da je ušla ne mačka, nego tigar. Šic, šic, ponavljala je. Mačka je jedva otišla iz sobe. Smjesta je zaključala vrata.

Marta se u ovu državu i grad doselila prije par mjeseci. Imala je dvadeset i osam godina i znala je tek nekoliko ljudi u gradu. Radila je menadžerski posao, po čitave dane je provodila vani, u brzom, prebrzom ritmu. Tek bi, za vrijeme objeda, zastala i promatrala visoke zgrade koje su je podsjećale na to da se prizemlji, da ne odustane. Nekad se pitala zašto živi u ovom gradu. Novac, novac, pa nije valjda samo novac. Treba nam puno novaca da preživimo, ali čovjek ne živi samo od kruha, pročitala je negdje.

Jučer je Marta u jednoj kineskoj prodavaonici kupovala jeftine papirnate stolnjake za svečanost u firmi. Promatrala je mlade Kineskinje s djecom i starije gospođe koje kupuju jeftine kolače. U ruci je držala papirnatu šalicu kave i osmjehnula se kad je u dućanu vidjela igračku – prepariranu mačku koja ju je podsjetila na Daisy iz njezine kuće. Čak se malo trznula. Odjurila je na cestu noseći sve te predmete kojima će ukrašavati stolove za poslovne ljude. Mora sve raditi, urediti, voditi…

Prvi idući vikend Marta je provela upravo u parku. Ponijela je kroasane, malo kave i soka, dvije knjige. Sunce je konačno zasjalo, nakon desetak kišnih dana. U parku su djeca mahala papirnatim zmajevima, a sprinteri su trčali vijugavim stazama. Na kraju parka je botanički vrt u kojem rastu tropske biljke. Velike paprati, cvjetovi ružičastih boja, sve to usred grada. U parku je provela čitavo popodne, knjige nije čitala, samo se opružila na klupi i upijala sunčeve zrake. Znala je da je kad dođe kući, čekaju memljiva ulazna vrata i tri tigra, spremna da pojure u njenu sobu.