Iščekivanje | Darija Žilić

SAGORIJEVANJE

 

Dok je ulazila u autobus prema Rijeci, Katja je u rukama čvrsto držala malu bočicu vode. “Voda, moraš uvijek imati vodu kraj sebe, voda je spas!” stalno je govorila njena mama. Njena je majka godinama pila samo vodu, ujutro, natašte, popodne, pažljivo je brojila da u jednom danu popije barem dvije litre. Za mamu voda je bila izvor zdravlja. Otac nije volio vodu, tek kad je obolio, redovito je počeo ispijati najprije dvije čaše, pa onda još i više. Voda je postala njihova kućna opsesija. Kada je Katja nedavno od previše posla i jurnjave doslovno kolabirala, mama ju je još češće upozoravala da kraj sebe mora imati bočicu vode. U gradu, činilo se Katji, svaka je žena hodala s vodom, bočicama raznih proizvođača. Samo je valjda Katjina baka bila sumnjičava i govorila da je sve to izmišljotina; da su se tvornice vode sjetile kako zaraditi i da ona nikad ne bi dala par kuna za običnu vodu. Baka je pak bila opsjednuta čistoćom. “Za vodu svi imaju i mogu se oprati”, govorila je. I njena mama je svaki tjedan godinama po čitav dan čistila veliku kuću, a Katja je svake subote godinama s posudom punom vode prala stubište od podruma do tavana. Dan prije puta mama ju je zvala i podsjetila da uzme bočicu vode sa sobom. Katja je tog jutra putovala u Rijeku na skup mirovnih aktivistica. Nakon dugo vremena trebale su se okupiti u Opatiji na jednom druženju i na predstavljanju zbornika o mirovnom radu. Trebale su doći aktivistice iz raznih dijelova bivše zemlje i nekoliko dana se družiti. U vrijeme rata Katja je bila djevojka, godine studiranja poklopile su se s ratnim godinama. Nakon studija bila je barem tri godine posve izgubljena. Uspješna studentica književnosti odjednom je bila bačena u svijet i umjesto da se bori, ona se povukla. Tada je uglavnom prevodila, pisala, malo izlazila. Često je sanjala mračne podrume s ormarima na kojima je ukiseljeno povrće i u kojima se stišću prestrašeni ljudi.

Njena se obitelj rasula. Jedan dio pošao je živjeti u Norvešku. Stari stric i njegov sin sa suprugom. Jučer je dobila fotografiju kćerke svog rođaka. Njen rođak ne zna jezik i obavlja ondje neke fizičke poslove. Napisao joj je da nekad sanja šljivik i mali potočić kraj njihove seoske kuće. Katja ih dosad nije posjetila. Planira to učiniti ovog ljeta. Oni očekuju da im priča o selu koje su napustili. Ona je nedavno čak i bila ondje. Selo, odmah kraj Une, posve je prazno, u njemu živi tek pokoja obitelj. Ipak, na velikim livadama vidjela je puno ovaca. Neke su kuće razrušene, dvije ili tri obnovljene. Što bi im mogla pričati? O svemu tome mislila je Katja dok je autobus polagano klizio prema Rijeci. Autocestom do primorske se luke može sada doći za samo dva sata. Nekada se putovalo satima. Već oko devet sati ujutro bilo je vruće, ispila je nekoliko gutljaja vode, pojela mali perec i pokušala čitati novine. Brzo je odustala. Kada bi barem mogla biti mirna i opuštena, ne misliti na ništa… Što ako u Opatiji susretne ženu o čijoj je priči pisala? Neće zaboraviti susret s njom na jednoj konferenciji. Prišla joj je, predstavila se i rekla joj posve odrješito: “Odakle vam pravo da tumačite moju životnu priču? Vi, tumači, što vi znate o našim odlukama!” Katja je tada bila posve zbunjena i posramljena. Žena koja je otišla iz Sarajeva pa se u njega vratila u vrijeme najvećih ratnih stradanja, bila je povrijeđena njenom interpretacijom. Odakle mi pravo da interpretiram, zapitala se Katja tada. Ako dođe ta žena, pokušat će razgovarati s njom, na nekoj kavi, uz more. Večer prije puta Katja je gledala film Zadnje putovanje u tišinu, o Židovima koji su oboljeli nakon boravka u nacističkim logorima i koji su ostali živjeti u tom vremenu. Smješteni u nekom pansionu jedni drugima pričaju kako je protekao još jedan dan u logoru. Nekad im dođu rođaci, ali uglavnom su zaboravljeni. Dane provode slikajući cvijeće i poput djece su. Njihova ih se djeca srame i priče tih ljudi ostaju neizgovorene. Šutjeti je najgore, izbaci sve iz sebe, tako je govorila prijateljica Katji. Ali Katja, koja je vješto pisala o Freudu, o melankoliji, o ispovijesti, nije znala govoriti o sebi, o svom iskustvu. Kad se prije mjesec dana usred grada gotovo srušila od slabosti i kad je morala provesti barem pet dana odmarajući se, gledala je pokrete svoga tijela. Činila se samoj sebi kao neka zgrčena lutka koja šuti, šuti već godinama o svim tim strahovima. Nekad je osjećala krivnju, potrebu da se opravdava, jer njena je obitelj mješovita. U Rijeci će susresti žene koje su protestirale tijekom rata na trgovima, borile se za prava izbjeglih žena. Neke su posve sagorjele. Čitala je zapis jedne od njih: Nisam imala vremena misliti na sebe, samo sam bila u pogonu, po čitav dan. Katja je htjela slušati njihove priče. Kako su se snašle, što sada rade? Jesu li zapisale svoja sjećanja? Jedna generalica iz Bosne, koju je slučajno susrela u zrakoplovnoj luci, pričala joj je kako su je ondje zaustavili na prijavi putnika i morala im je reći da u tijelu nosi gelere. Katja poznaje neke žene iz Bosne, odlazila je i tamo. I miješala se s onim zapadnim halapljivim ustima koja su žudno htjele naći priče za svoje egzotične knjige. Katja osjeti kako joj se sve te slike miješaju. Zatvorila je oči i zamislila more. Sad će more, te će slike nestati i ona će gledati plavu površinu. Ponovno je ispila gutljaj vode i pokušala osjetiti svoje tijelo. Na sjedalu kraj nje sjedio je sredovječni čovjek i listao časopis pun fotografija razgolićenih žena. Na sjedalu ispred djeca su veselo pričala o tome kako će se još istog dana kupati u moru. Katja je počela iznenada milovati svoje ruke da se opusti. I činilo joj se da ruke nisu njezine, da je tijelo godinama odvojeno od glave i posve zapušteno. Istina, odjeveno je u lijepu haljinu, čak je čvrsto, ali to tijelo je za nju ipak bilo tek mašina koja ide, dok ide. Glava, glava, što je u njoj, osim bujice slika iz prošlosti, osim mnoštva ideja koje će ishlapjeti s vremenom… Nedavno je čitala pjesmu o ženi djevojčici. I posve se prepoznala. Samo je trčala tražeći nove ideje, zanosila se i činilo joj se da može biti baš sve. Tisuće želja, površna zaljubljivanja, bjegovi. Grounding, grounding, sjetila se Katja savjeta prijateljice. Uzemljiti se, hodati po zemlji, biti u tijelu. Čuvaj se da ne sagoriš! Što je uopće sagorijevanje? “Draga moja, to je kad pomisliš da možeš puno toga mijenjati, pa se odjednom iscrpiš i shvatiš da si se istrošila i da je sve bilo uzalud! Bavi se samo svojom profesijom, čuvaj se!” Tako je govorila Ana, prijateljica koja sada već ima dvoje djece i posve je praktična i uspješna. U odnosu na nju ona se činila kao dijete. Vječni nomad, bez mjesta i uporišta. Sagorjeti, kako čudna riječ! U sebi sadrži neki proces: sagorijevanje traje dugo, polako ispija snagu u tijelu i podsjeća je na sliku malog nepromišljenog moljca koji srlja ravno u plamen svijeće… Jesam li i ja takva, nepromišljena i bez cilja, zapitala se i popila gutljaj vode iz famozne bočice. Ubrzo autobus je stao na Žabici. Prijatelj koji ju je trebao sačekati, javio je da kasni i Katja je pošla do luke, sjela kraj mora. Bila je subota prijepodne i Riječani su sjedili na klupicama. Oko klupica trčkarali su mali psi. Katja je zamislila da će se more izliti sada pred nju i da će se njeno tijelo, puno vode, stopiti sa slanom tekućinom. I osjetila je mir.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.