Iščekivanje | Darija Žilić

SVRAKE

 

Moj susjed je vrlo drag čovjek, pomogne kad treba, uvijek lijepo pozdravi. Čini se da ni s kim nije u lošim odnosima, da nikad ne povisi glas. No ipak i taj susjed se katkad uznemiri, pobjesni. To je obično izjutra, kad otvara prozor i rukama i glasom tjera svrake. Na početku nisam znala zašto tako mlatara rukama i glasno viče – iš, iš. Kasnije, kad sam već čula više puta taj ritual, pitala sam ga da mi objasni. Svrake, svrake ne podnosim. One kradu iz tuđih gnijezda. Ja ih tjeram, ne mogu ih žive vidjeti. I bježe li? pitam.

Pobjegnu. Najprije sam morao tresti rukama, vikati, a sada, čini mi se da je dovoljno da me samo vide na balkonu. Odmah bježe, objašnjava mi. Svrake su ružne ptice, odnose zlatne predmete, uništavaju tuđa gnijezda, nastavio je nabrajati te opće poznate stvari.

Pogledala sam drvo. Jesen je i drvo je ogoljelo, na granama nema ni gnijezda ni ptica. Svrake su pobjegle. I na ostalom drveću nije bilo ptica. Ni vrapčića. Iduće jutro susjed je ponovio svoj ritual, ali svrake nisu ni došle. Čini se da kao da želi preduhitriti njihov dolazak i da zato ustaje ranije. Viče, mlatara rukama. Pomislila sam da su svrake samo metafora za sve ovo što nam se događa. I da zvukovima životinje čovjek tjera od sebe sliku onog što svraka predstavlja, a što je postalo stvarnost. Ili realizirana metafora.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.