Iščekivanje | Darija Žilić

PLAŽA

Zaboravila sam ležati na plaži, među šarenim suncobranima i dugačkim ležaljkama. Čekam trenutak za bijeg, za presvlačenje. U crnom jednodijelnom kupaćem kostimu otplivala sam pedeset metara od obale i okrenula se. Ugledala sam mnoštvo ljudi i djece. I na tren, siluetu jednog čovjeka. Što on radi tu? Taj čovjek. Silueta je brzo nestala. Pomislila sam da je Sunce na tren spustilo tog čovjeka dolje, a možda je sve to bila i fatamorgana. Na plaži vrište djeca, možda se taj čovjek prepao i u trenu pobjegao. Kada sam izašla iz mora, pitala sam se – čime se mjeri nečije postojanje. U malom gradu, na gradskoj plaži neće prošetati ovce i neće se vidjeti lišće stare masline. Otišla sam, držeći u ruci ručnik u kojem su možda, bile slike silueta, otisci slučajnih putnika. Tko dolazi ususret Suncu, pa onda nestaje?

Navečer, nakon dugo vremena, možda je i 1600 godina prošlo, stara je maslina dodirnula svojim granama deblo druge masline. Nešto se novo otvorilo. Listovi su narasli po noći, a zelenilo biblijskog vrta koji se na plaži ukazao idućeg dana, bilo je jasan znak da je ovdje sjedio čovjek koji je nehotice, svojim prisustvom, sve to pokrenuo…