Iščekivanje | Darija Žilić

PLAŽA

 

Zaboravila sam ležati na plaži, među šarenim suncobranima i dugačkim ležaljkama. Čekam trenutak za bijeg, za presvlačenje. U crnom jednodijelnom kupaćem kostimu otplivala sam pedeset metara od obale i okrenula se. Ugledala sam mnoštvo ljudi i djece. I na tren, siluetu jednog čovjeka. Što on radi tu? Taj čovjek. Silueta je brzo nestala. Pomislila sam da je Sunce na tren spustilo tog čovjeka dolje, a možda je sve to bila i fatamorgana. Na plaži vrište djeca, možda se taj čovjek prepao i u trenu pobjegao. Kada sam izašla iz mora, pitala sam se – čime se mjeri nečije postojanje. U malom gradu, na gradskoj plaži neće prošetati ovce i neće se vidjeti lišće stare masline. Otišla sam, držeći u ruci ručnik u kojem su možda, bile slike silueta, otisci slučajnih putnika. Tko dolazi ususret Suncu, pa onda nestaje?

Navečer, nakon dugo vremena, možda je i 1600 godina prošlo, stara je maslina dodirnula svojim granama deblo druge masline. Nešto se novo otvorilo. Listovi su narasli po noći, a zelenilo biblijskog vrta koji se na plaži ukazao idućeg dana, bilo je jasan znak da je ovdje sjedio čovjek koji je nehotice, svojim prisustvom, sve to pokrenuo…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.