Iščekivanje | Darija Žilić

SNIJEG

 

Jutros sam u attachmentu dobila fotografiju na kojoj je more i cvijeće. Fotografkinja je naša poznata pjesnikinja. Najprije mi se učinilo da cvijeće različitih boja raste tik uz obalu, no onda sam pažljivije pogledala i vidjela da je fotografija snimljena iz nekog kuta koji stvara iluziju da je to cvijeće, koje zapravo raste na terasi, uz more. Osmjehnula sam se, kao da sam riješila neku tešku zagonetku i pogledala kroz prozor. Snijeg je padao već danima. Na radiju javljaju da su mnogi građani završili u Traumatološkoj. I sjetila sam se kako sam davno, nakon automobilske nesreće, ležala u toj bolnici sa ženama koje su polomile noge berući voće u svojim vrtovima. Ponovno sam pogledala fotografiju, uvećala je i zagledala se u to more, modro, i nakratko zaboravila na zimu, na pločnik koji treba očistiti. Prije nekoliko dana razgovaralo se o knjizi neobičnog naslova Tumačenje snijega. Kako se snijeg može tumačiti? Snijeg je bjelina koja briše sve slike “koje su oči teškom mukom zapamtile”. Oči lirskog junaka ispunjene su snijegom, “mliječnobijelim ekranom”. Odlazim ponovo do prozora i zaustavljam pogled na vrtu prekrivenom bijelim. Puštam oči da lutaju tom jednoličnom površinom. I začas, čini se kao da sam jedno s tom bjelinom, kao da gutam mliječno bjelilo, neku bijelu tintu. Bjelina je, nabrajam, praznina, čistina, svetost. A pustinja, koju sam noćas sanjala, ona je mjesto kušnje, sprženo mjesto, mjesto novog početka. Ili samo arhetip, samo simbol, bez ikakve slike, bez pojavnosti. A more, što ćemo s morem? Lirski junak u spomenutoj zbirci pjesama želi se stopiti s morem i kaže da more ima neki svoj posebni, šumoviti jezik. Kako u isto vrijeme tumačiti snijeg i more? Pjesnik upozorava – ne smijemo zaboraviti na ciklično kretanje Prirode. No izmjena godišnjih doba teško je zamisliva u danu kad bez prestanka sipi i sipi. Znamo da neće nastati lavina, da će kuće i crepovi ostati na mjestu, ali slutimo kako će zamrznuti zrak još danima parati pluća nekih bolesnika i kako će se na skliskim kolnicima sudarati ljudi i automobili. I kako će slijepci ovih dana vidjeti više od prosječnog čovjeka. Snijeg koji pada neće nestati čim padne na tlo. Treba se priviknuti, početi tumačiti bjelinu. Opet pogledam u ekran, na njemu je slika mora i cvijeća, komadići plavog i šarenog. Pjesnikinja nije slučajno poslala more baš jutros. Njezine su pjesme poetika otoka, njezin je život istraživanje otočnog života. Pomislim na sol, i ekran zamiriše. More i snijeg prelijevaju se jedno u drugo, kao predmeti krhkih rubova. Subota je dan u kojem sam prisutna i u morskom i u zimskom vremenu, svuda me ima, komadići plutaju po sobi, i tek poneki nestane kada padne na tlo. Tko je i uopće pomislio da su naša jastva čvrsto povezana šavovima? Tko je uopće razdijelio doba, kad granice ne postoje? Otvaram poruku, zahvaljujem pjesnikinji i poželim odmah prosuti tu modrinu po kiberprostoru, koji stoji, prazan čeka modrinu, bjelinu…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.