Iščekivanje | Darija Žilić

KARNEVAL

 

Eh, što meni treba – tek hrana za mačku i za putovanja. I što manje prizemljenja. Otići ću na karneval obučena kao Madame, s finom, duguljastom cigaretom. I proći će bar jedan dan. Prijatelji će biti, pretpostavljam, odjeveni maštovito – Ela će biti jaje, možda, Matija će se pojaviti u crnom odijelu, a Hilda, ona će doći u vjenčanici, onako šampanj boje i veselje može početi. Pretpostavljam da će baš tako biti. Mirna je sjedila za kompjutorskim stolićem i kroz mali prozor pogledavala je novi poslovni centar, sav od stakla. U sobi mačka Lili lijeno se rastezala i ne sjećajući se da je samo prije par dana spavala na automobilskom parkiralištu. Psi i mačke nemaju sjećanja. Srećom. Pjesnik kojeg je noćas čitala zagnjavio ju je crnilom svoje melankolije. Gay egzistencija u dalekom svijetu i seks sa crncem i sa Kinezom, istovremeno. Uh, umara je ta promiskuitetna laž i to uzaludno poništavanje praznine. Misli li pjesnik da je seks jednak smrti? Mogao je ostati u svojoj močvari, u gradu – zmiji, kojeg se ne može osloboditi, jer u njemu se rodio i prvi i drugi puta. Drugi put kada je spašen iz svinjca u kojeg ga je djed zatvorio. Uh, kako teška priča, pomisli Mirna i pogleda ponovo staklenu zgradu i zamisli da je u centru nekog velegrada. Jedna je književnica rekla da joj je život bio na čekanju i da se probudila kao sredovječna. Gdje su nestale te godine u kojima se poezija sakrila u košaru mačke Lili?  Još jedna knjižara je propala i karmine su bile pune suza, smijeha i francuske šansone. Eh, Hilda, htjela bih biti u tvome svijetu, zaštićena zidom od svagdana. Samo bih kafić zadržala, kavu i čitanje novina sa umirovljenicima u osam sati ujutro. Čija sam ja, kome pripadam? Mirna pogladi mačku Lili i izvadi iz ormarića cipele, koje kao da su stvorene za plesanje charlestona, i obuče ih. I evo je, u svijetu karnevala, oko nje njeni prijatelji, poslovni ljudi bez odijela i mladi pisci i arhitekti. Svi plešu u benignom danse macabreu. I samo odsjaj s krova poslovne zgrade nedostaje.

Ova je zima bila tako hladna, tako hladna, nisam otišla u Veneciju u vrijeme karnevala. Na krevetu su fotografije crnokose djevojčice, sjedi na očevim ramenima i gleda sve te maske. Evo, vidjela je i Smrt i nije se prepala. Ostala je na ramenima i živa je. Život je karneval, kaže bezazleni tekst neke šansone, a dan je kao stvoren za šetnju po periferiji koja se odjednom pretvorila u centar.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.