Iščekivanje | Darija Žilić

ISVAHAN

Jučer sam sjedila kraj Mramornog mora, u malom gradiću pojela sam riblju juhu i gledala torte i kolače u izlozima slastičarnica. Obala je prepuna dječje obuće, crnih cipelica i jeftinih tenisica. Gledamo je dok pijemo crni čaj i mislimo o noćnom letu. Miriše riba, razrezana dinja, miriše meso i mlijeko. Do večeri šećemo malim gradićem punim ružičastih kuća i malih restorana.

Dok se vraćamo prema zrakoplovnoj luci, u rukama prebiremo zelene rahat lokume i svježe, oprano voće. U torbama su spremne marame za kosu. Putovanje tek počinje.

Ne očekuj od mene, prijatelju, da ti pričam o zrakoplovu, letu, hotelu, ulicama, kronologiji.

Sunce prži i to je sve što ću ti reći o vremenu. Neću se žaliti. Odjevena sam danima u tamni baloner, na glavi je čas smeđa, čas bijela marama. Gležnjevi su brižljivo pokriveni i nema zapravo razlike između nas i njih, nema razlike. Valjda tako uvijek bude. Nakon sumornog zagrebačkog dana, kupnje ljetne haljine i malog parfema od jasmina, nakon razgovora sa ženom koja je tek izašla iz kola Hitne pomoći, trebala je doći utjeha, moralo se nešto dogoditi. A dogodilo se. U rano jutro ulazimo na veliki trg Isvahana, a taj ulaz, prijatelju, razgalio bi svačiju dušu. Kao da je pogled na trg otvorio neka mala vrata iznutra, a bio je to samo početak.

Ulazak u džamiju tirkiznih boja i suza se spušta niz lice. Ne samo niz moje lice. I moje suputnice imaju lica posve ista. Možeš li zamisliti večeri na brijegu, u noći, male piknike na kojima djed čita poeziju djeci i unucima? Možeš li zamisliti da profesor prava govori o pjesnikinji koja ga je inspirirala? Eto, nisi se trebao bojati za mene, neću biti oteta ni mučena. Zamisli perzijski tepih koji je obitelj u Isvahanu stavila na travu na tom glavnom trgu, mi sjedimo jedni pokraj drugih i jedemo sjemenke. Djeca nam prilaze da se s nama fotografiraju. I ljudi nam se smiješe, kočije s konjima prolaze, vruće je pa se čini kao da je sve to fatamorgana. I te planine i svi ti vrtovi i minareti koji se tresu. Kasnije, molimo se zajedno s njima i udišemo mliječne mirise i sve se čini nestvarno, kao fabula nekog francuskog orijentalnog romana. Nema razlike između nas i njih. “Ah, silno sam sretna!” stih je iz pjesme iranske pjesnikinje Foruk Farohzad. I sada znam što predstavlja – razbijena “lutka na navijanje” i otvaranje. Skrivenih gležnjeva otkrivam tijelo u sobama punim perzijskih tepiha i glasno kažem: “Silno sam sretna baš ovdje i sada, u ulicama mliječnim i u noćima koje ostavljaju budnim ushićene duše!”