Iščekivanje | Darija Žilić

ŽIVOTINJA

 

Evo, pomakla sam sat unaprijed. Nije šest, sada je sedam sati ujutro. Dan će biti duži. Snijeg i dalje pada. U sobi je napola dogorjela svijeća s mirisom lavande, knjige na podu, šminka na ormariću, a ispod kreveta je Životinja. Baš tako Životinja. Nisam ni znala da ispod mog kreveta spava istovremeno Životinja i da rano ujutro ustaje prije mene i odlazi tko zna gdje. Nisam znala sve dok mi dijete nije reklo: Tu je Životinja. Dijete od tri godine saginje se i traži je ispod kreveta, pa onda razmiče deke i jastuk. Gdje je, gdje? Tko? pitam. Životinja, dokina. Dokini su zločesti ljudi, dijete ima posebno ime za njih. Ne znam odakle djetetu ideja o Životinji u sobi. U trenu sam se prepala, jer, tko zna, možda zaista ovdje pored nas živi neko nevidljivo biće koje mogu vidjeti samo mali dječaci. Ispitujem dijete o Životinji. Evo, tu je, ispod je, pokazuje ručicom ispod kreveta. Prihvaćam njegovu tvrdnju, kažem mu da je Životinja bila ispod kreveta, ali da je rano ujutro otišla negdje i da je nema. Kako znaš da je ovdje Životinja, kako izgleda?, pitam. U, velika je, kaže dijete. Onda se nas dvoje spuštamo na krevet, koji odjednom počne škripati. E, to je Životinja, kaže. Škripa kreveta bila je znak da je netko sa nama, a moje kretanje sobom, koje je dijete čulo dok se nalazilo u prizemlju, također je bilo znak da netko drugi tu gore se kreće i živi. Milujem dijete po glavi. Dajem mu poljubac, a dijete uzima ruž i crta po mom licu. Odlazi do kompjutora i kaže: Idemo gledati jovca? I onda gleda crtić u kojem lovac lovi divlje životinje. Je li to naša Životinja? pita dijete. Nije, nije, kažem mu i prekidam gledanje crtića u trenu, dok metak leti prema lavu. Šubi, dubi, dubi, mene bole zubi, to ćemo sada pjevati nas dvoje. Može, kaže dijete. I pokaže svoje bijele zubiće. Mene ne boje zubi. Jel naša Životinja velika? nastavlja dijete s pitanjima. Je, jako je velika. Nje sad nema, ona rano jutro odlazi iz kuće i nećemo je tek tako lako vidjeti. Dobo, veli dijete i nastavlja pjevati. Snijeg pada. I sve se čini nestvarno. U tom satu, koji je začas proletio, u tom intervalu od šest do sedam, tko zna što se zapravo dogodilo. Je li ovdje bila neka Životinja? Velika, dokina. Ili nije. Nitko sa sigurnošću ne može reći. Dijete nakon pjevanja odlazi iz sobe i nada se da će je sutra ujutro konačno vidjeti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.