Iščekivanje | Darija Žilić

VRISAK

 

Početkom veljače 1991. godine tata je izašao na balkon i počeo vrištati. Taj događaj pamtim kao početak rata. Ne sjećam se datuma, samo mjeseca, tata je gledao neku emisiju u kojoj su neki ljudi govorili oštro, a bile su i slike vojnika na nekoj smotri. On je nakon emisije najprije pošao u podrum, zatim brzo na tavan, pa zatim na kat, otvorio je balkonska vrata i izašao. Bilo je hladno, ali on je imao samo potkošulju i duge bijele gaće. Vrištao je, a njegov vrisak kao da je dao naslutiti neke strašne događaje koji će uslijediti, a za koje samo on zna. Kao da je, poput kosa kad upozorava na opasnost od mačaka, htio upozoriti ljude oko sebe… No u krivo vrijeme. Tada još nitko ili barem većina ljudi nije mislila o ratu. Njegov vrisak bio bi razumljiv kada padaju bombe, kad se oglasi opća opasnost, ali u praznoj zimskoj noći mogao je biti doživljen tek kao vrisak luđaka. Tata nije bio luđak. Bio je nervozan, pomalo grub, ali sasvim iracionalni postupci nisu bili obilježje njegova ponašanja. Ipak, tada, taj vrisak ga je prikazao, za druge, koji nisu razumjeli, baš kao ludog čovjeka. Susjedi nisu mogli znati da je mjesecima prije slutio rat, govorio o tome, i da se njegov vrisak nije pojavio niotkud. Bio je to, sad znam, vrisak nemoći. Vrisak koji je pokazao kako nema velikog tate, vrisak koji je meni naznačio da ne mogu utočište naći u njemu jer on sam pretvorio se u biće prepuno straha. I ja tada nisam mogla razumjeti njegovu beznadnost.

Željela sam da se smije, da me uzme u naručje kao nekada, ali sam znala da te ruke više ne nose sigurnost. Kad sam čula njegovo vrištanje, zaklopila sam uši i počela pjevati. A on, kada je prestao, samo je mirno ušao u kuću. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da je već počeo rat. Susjed mu je rekao: “Vi ste znali da bu rat, sećam se, nisam vam vjerovao.” Tata je znao da se susjed sjetio njegova vriska i tek tada je vrištanje na balkonu dobilo neki smisao.