Iščekivanje | Darija Žilić

SAPUNI

 

Zašto si kupila paket od šest lavandinih sapuna? Zar neki dan nisi kupila sapun koji miriše na ružu? I ti čajevi, svi ti mirisi, voće, kadulja, majčina dušica, metvica. Gomilanje šampona, regeneratora za kosu i ukosnica. Čemu? Saznala je Ida danas da ostaje bez kuće. Doslovno tako. Njezina je obitelj izgubila pravo vlasništva nad vlastitom kućom. Već sutra može doći novi vlasnik i izbaciti ih na ulicu. Ni sama ne zna zašto se to dogodilo. Odnos njezina oca i susjeda nije joj nikada bio jasan, ali sada, kada je pomislila da taj susjed, čovjek s velikim trbuhom i sivim vunenim džemperom, može svaki čas banuti i istjerati je, Idu je užasnuo toliko da je poželjela nestati. Nju, majku, sestru i sve te šampone i sapune od lavande i ruža može već večeras netko istjerati. Da, bez doma, bezdomna. Kada je njezina sestra čula tu vijest, odmah se spustila iz potkrovlja gdje je provodila dane, nekad i mjesece. Ida je nakon dugo vremena osjetila kako je njezina blijeda sestra odjednom živnula, kao da se probudila. Svijest da će izgubiti to potkrovlje kamo je bježala od svijeta, kao da ju je naglo pokrenulo, ubrzalo njezine korake i potaklo uspavane osjećaje, koje je vješto skrivala od ljudi. I ona i majka i Mina vrištale su zajedno, kao što su zajedno nekoć pjevale božićne pjesme ili uspavanke. Nakon toga samo su se čvrsto zagrlile, kao utopljenici koji čekaju još jedan val, onaj posljednji koji će ih prekriti i ugušiti.

Mina je sjedila s majkom u dnevnoj sobi, pričale su o božićnom drvcu. Ida je otišla u kupaonicu, kadu je napunila vodom, stavila u nju kupku s mirisom limuna. Potom je ušla u kadu s namjerom da nikada iz te kade ni ne izađe. Sapunima će trljati svoje tijelo dok se koža posve ne istopi, dok ne postane prozirna: zamislila je neku svoju imaginarnu smrt. Željela je da konačno nestane Ida, djevojčica i starica, da nestane ta preplašena žena koju muškarci ostavljaju zbog manjka novca, koju prijatelji s velikim stanovima izbjegavaju. Što se dogodilo Ida? Možda je tako najbolje. Ostajemo bez kuće i konačno je jasno da smo na nuli. Velika kuća svima nam je bila alibi, utočište od putovanja i od svakodnevnih udaraca, mjesto koje smo doživjeli kao samorazumljivo, kao da će vječno biti ovdje i kao da će nas vječno čekati. No nije. Sve to sutra može nestati, mogu ostati sama na cesti dok pada kiša, mirisna od sapuna. Ti ormari prepuni knjiga, što će biti s njima? Hoće li ih susjed baciti u šumu ispod Sljemena? Mirisna kupka nije ju opuštala nimalo, kao da se tijelo počelo još jače grčiti. Te velike ruke i te depilirane noge i ti sapuni oko nje. Svi ti mirisi. Propast miriše zar ne? Ida, Ida, dođi, čula je majčin glas, čeka te pohani kruh! Pohani kruh, sjećanje na djetinjstvo. Odavno nije jela pohani kruh. Izašla je iz kade i potrčala u kuhinju, posve mokra. U kadi su ostali glatki sapuni od lavande i ruže, kao dragulji na dnu plavog jezera.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.