Iščekivanje | Darija Žilić

ŽUTA SUKNJA

Jedva sam se sporim tramvajem dovukla do bolnice. Vrećica s voćem zamalo mi je ostala na sjedalu pokraj mog. Mušice su oblijetale oko moje žute suknje. Tri tjedna bila sam bolesna: teška upala oka, alergija. Morala sam ležati zatvorenih očiju, kapati ih svaka dva sata… A tako je vruće, kažu: najtoplije ljeto u posljednjih deset godina. Sanjala sam more, budila se usred noći… Ponekad sam budna dočekala jutro. Kada se inače noću probudim i kad slutim da dugo neću moći zaspati, upalim televizor. U tri sata ujutro obično su emisije o životinjama. A one se svode na ubijanje: lav ubija bivola, leopard zebru, tigar antilopu i slično. Zato brzo tražim neki drugi program, nerijetko se zaustavim na nizanju videospotova, zaspim u fotelji. A sad, kad sam bolesna, ne mogu ni gledati. Sjećam se noći prije tjedan dana. Probudila sam se oko dva sata. Čula sam šumove. Mislila sam da je šišmiš uletio u sobu. Činilo mi se da se šeću miševi na katu iznad. Ili da luda žena tapka na tavanu. Što ako izgubim vid? Žena Helmuta Kohla, mislim da se zvala Hannelore (kakvo poetično ime!), nije mogla izaći na vanjsku svjetlost. I ubila se, dva dana prije svadbe svog sina. Tko kaže da ja neću završiti kao ona? Da bih otklonila strah, smišljala sam teme noćnih ekspertiza. Jedna takva tema bio je Saramagov roman Ogled o sljepoći. Nije mi se svidio. Zašto nije pisao o mliječnobijeloj sljepoći koja iznenada zadesi čovjeka u automobilu? Sljepoća kao metafora za društvo? Prejednostavno. Ponekad sam pokušavala ironizirati svoju samodojadljivost, ali vrlo brzo, vraćali bi se strahovi.

Ležala sam u sobi roditeljske kuće, na katu. Mnogi su već otišli na more, s dečkom sam prekinula prije pet mjeseci. Prijatelj Gabrijel ostao je u Zagrebu jer je privremeno radio u automehaničarskoj radionici. Svaka dva dana dolazio mi je u posjet. Donio bi uvijek sok od jagode i neku veselu priču. Dolazio je u žarkim bojama. Kad bih nakratko otvorila oči, zabljesnulo bi me šarenilo i bar na tren nestali bi strahovi. Rekao je da će danas doći, prije posla, oko jedanaest sati. To sam se sjetila u četiri sata, a zaspala sam oko šest. Gabi je došao točno u jedanaest. “Dušo, prijevoz je grozan, a taj grad smrdi, k’o da su leševi po stanovima”, rekao je. “Kak si se obukla?” pitala sam. “Pogle, ovo sam si sama šivala.” Otvorila sam oči. Žute hlače, imao je kao sunce žute hlače. Pomakla sam glavu, pogledala gore: i ljubičastu majicu. “Ej, Gabi, ovo žuto je super…” “Znam dušo, uvijek sam si htjela sašiti jednu žutu suknjicu. Napravila sam si skroz kratku, to ću nositi na Brač.” “Ideš na Brač?” pitala sam. “Pa da, krajem ljeta”, ponosno je rekao. “Zvao me bivši dečko.” “Super, blago tebi.” “Ali, nemoj ti, dušo, biti tužna, ja ću dolaziti svaki dan. I čitat ću za tebe. Jučer sam čitala čitavu noć”, naglasio je značajno. Mogla sam samo zamišljati njegov pogled, ponosan. “Čitala sam Butlericu, teška je, al sad mi se čini da kužim tu razliku rod/spol.” Gabi je puno čitao. Ili čitala. Svejedno. Svaki sam dan mijenjala lice i nije bilo nikakvog pravila. I on je isto činio. U jednom razgovoru bio je i žena i muškarac i tko zna što još… Baš kao u romanima Ursule Legwin. Ili u njemu omiljenom Orlandu Igrao se imenima, odjećom, jezikom. Zavidjela sam mu. S dvadeset godina ja to nisam radila.

Gabrijela sam upoznala prije dvije godine, sasvim slučajno na jednom smiješnom partiju punom čudnih muškaraca. Njega je pozvala prijateljica, baš kao i mene. Ja sam se odmicala od grubog muškarca koji mi je pokušavao uvaliti konjak i tako smo počeli pričati. Gabi mi je postao prijatelj. “Dušo, ne daj da te muškarci zajebavaju. Budi jebačica!” to mi je stalno govorio. Premda sam ponekad to doživljavala kao cinizam, znala sam da se Gabi tako štiti. On nije bio jebačica. Doduše, Gabi voli seks. No često bi znao cmizdriti jer lako se povjeravao, zanosio, prebrzo bio povrijeđen. Njegova je teza da su žene “najbolja bića”. Ipak nije bilo tjedna da mu se netko nije svidio. “Znaš, sviđa mi se jedan dečko na poslu, mislim da se i ja njemu, ali vidjet ćemo”, rekao je. “Znaš da mi fali, kad se sjednemo u Tkalču i zajedno gledamo frajere”, rekla sam. “Joj da, daj ozdravi, pa da idemo opet. Baš sam prije par dana bio, mogu ti reći da su prošle godine bili zgodniji”, čula sam kako uzdiše. “Kak misliš, pa ne može se tak sve promijeniti za godinu dana?!” “Je, je, bili su puno zgodniji. Al bio je jedan sa slatkom guzom. Napisao sam pjesmu o njemu.” “Imaš tu?” “Joj, nisam ponijela, budem drugi put”, rekla je. Gabi piše divne ljubavne pjesme, dugačke, strastvene. I svaku posvećuje nekome. Obično velikim, dlakavim muškarcima. Onim, različitim od njega samog. Jer Gabi je nježna, mršava, krhka. Ali zato najjača anarhistica koju znam. A obje smo feministice. I satima znamo pričati o feminizmima, aktivizmima. On je veći aktivist od mene, sudjelovao je u raznim akcijama: za prava žena, homoseksualaca, životinja. Uz njega sam naučila kako nije dovoljno samo pisati i kako je važno s bliskim ljudima pokretati akcije. “Vani ti je vruće, bolje da i ne ideš. Kad ćeš ozdraviti?” nizao je pitanja. “Ne znam”, rekla sam. I onda smo zašutjeli. pili smo kavu. Mama se čudila i propitivala. “Zašto ti dolazi tako čudan dečko, zar nisi mogla sad kod sebe imati Marka?” A znala je da je Marko ionako htio samo seks, i to kad njemu odgovara. Ipak, vrlo brzo i ona je zavoljela “tog smešnog malog”.

“Dušo, moram ići sad. Joj, prat ću automobile do kasno navečer. Drž mi se”, rekao je i ustao. Odmotao je skupljene duge noge. Vidjela sam to, gledajući kroz napola otvorene oči. Soba je bila kao obasjana žutom svjetlošću. “Hvala ti dušo, pusa. I nemoj nositi žutu suknjicu po noći”, rekla sam brižno. Te iste večeri, napadnut je. Ne zna se tko su bili napadači. Gabi leži već tjedan dana u bolnici. Ja sam ozdravila i sad idem k njemu. Rekli su mi da ga neću prepoznati, jer lice mu je puno modrica, oči natečene. A otisci đonova po čitavom tijelu. Ali da nije strašno, da će se oporaviti. Ipak, bojim se. Soba je blizu. Vrećica s voćem u ruci. Bojim se da ne padne. Bojim se da ne padnem…