Iščekivanje | Darija Žilić

CIKTANJE

Cikću macaklini, oni gušteri koji dolaze živjeti kraj kuća u kojima vlada mir i sloga. Ciktanje – cik, cik. Cikću i pisci. Nikakav novac ne može platiti ciktanje. Pisci ustaju noću, zaciknu i zapišu stih ili dva. To ciktanje ne može se čuti, pisac proguta cijuk: on se pojavi na rubu usta, umakne odmah prije izgovora, vrati se u tijelo i ondje se rasprsne. Ciktanje je trenutak epifanije, onaj tren kad se dovršila rečenica negdje, sama od sebe, u tijelu ili izvan njega. To je trenutak koji možemo usporediti s cvrčanjem u prevrelom loncu, kada je jasno da je kuhanje pri kraju i da ubrzo slijedi ukusni objed. Ciktanje je izraz zadovoljstva, palucanje usplamtjele utrobe koja će iznjedriti malo tekstualno tijelo. Ukratko: usred noći, ako pisac nije lijen, osjeti kako tijelo oblijeva vrućina, skida pokrivač s tijela i odlazi do stola ili kompjutora i onda brzo zapisuje, da riječi ne bi isparile u toj parnoj kupelji stvaranja. I tada nastaje jedna riječ, ona koju je danima tražio prevrćući rečenice po notesima ili pak crtajući stabla po rokovnicima u potrazi za jednom riječju, samo jednom, onom ključnom. Tko zna što bi bilo kada bi pisac u noći i zaciktao naglas? Bi li prizvao male noćne životinjice i time započeo ples s drugim živim bićima koje žive pokraj njega, a on ih ne poznaje, ne viđa? Pjesnikinja piše da je obitelj “puna ura”: noću izlazimo iz ure i više nismo u vremenu svijeta. Razbila se ura, nema porodičnog niza niti utjehe rituala. Ciktanje je onaj istinski govor, izvan gesti, fraza, izvan kauzaliteta. Samo zvuk i ništa više. Pa zar smo drugačija bića, ima li razlike između čovjeka i malog noćnog miša ili macaklina koji sad šeće vrtom ili ispod kamena cikće? Ciktanje se ne može ničim platiti, jer to je osjećaj da smo živi i da postojimo. Mislite li da se postojanje podrazumijeva? I da svi ljudi žive? Varate se, u tom svijetu zasljepljujućih slika i u svijetu dječjih vrtića usred supermarketa malo ljudi zapravo živi. Ljudi su stvari, kamo sreće da su miševi ili macaklini da cijuču, cikću, da im čujemo glas… Ciktanja se ne treba sramiti, treba i naglas ciknuti kad smo sretni i kad smo pri završetku pjesme… Neka, to je samo znak da smo živi, da u dubini, u onom unutra još ima života. A vedrinu ne treba nikome objašnjavati: ona postoji sama po sebi. Cik cik…