Iščekivanje | Darija Žilić

UZICA

 

Obgrlila sam dlanovima vrat i sasvim jasno osjetila kako je nestala još jedna uzica. Netko ju je skinuo, možda jutros, a nisam ni osjetila. Možda kakav zračni duh, možda neki anđeo koji me čuva od nerazumnosti. Nije važno, uzica je nestala, mogla sam jače udahnuti. No nisam se htjela zavaravati. Na vratu, točnije oko vrata, pleše još mnoštvo malih uzica… Ova koja je danas nestala, bila je uzica strasti, koja me stezala mjesecima. Možda ju je On stavio kada sam spavala, a možda sam je sama stvorila proljetos, dok mi se tijelo grčilo u iznenadnoj žudnji. Uzica je to satkana od snatrenja, onih bolećivih, pa ste kao posuda koja se ujutro puni vodom, a noću ostaje posve prazna, pa opet ponovo, unedogled. Može li nas netko držati na uzici? Može, ako se prepustimo biću kojeg smo sami stvorili i onda imenovali. Ono nas posjećuje, leži na nama dok pokušavamo zaspati, mazi nas nekom rukom koju, premda ne vidimo, osjećamo kako nas miluje. Iduće jutro, gušimo se, jer strast koju smo osjetili, bila je lažna, vodili smo ljubav sami sa sobom, s utvarom, i vezali se uzicom za nju, za lažnog ljubavnika. No moram biti sretna, barem jedne uzice nema… Od onih velikih uzica tu je ona koja nerazumno veže za zemlju. Jeste li ikada osjetili nevidljivu paučinu dok ste prolazili gradom? Je li vam se ikad činilo da lebdite iznad zemlje i govorite sebi grounding grounding, ali uzalud, jer tlo vas ne prihvaća i vi niste dio ovog grada…

Ipak, neka uzica veže vas uz to mjesto, i ostajete, do kraja života ostajete. Jedna uzica veže nas uz jezik, onim kojim govorimo, pa se gušimo u već pohabanim gramatikama, u sintaksama koje su od istog kalupa napravljene i u metaforama kojima ne možemo iskazati ništa, ponajmanje žudnju. Kako bi bilo osloboditi se te uzice i pisati bez uzročno-posljedičnih lanaca?

No vratimo se netom nestaloj uzici. Hoće li mi nedostajati On koji me vezao? Možda. Prazna posuda iz koje su izlili mlijeko, citiram samu sebe. Je li moguće od praznine ishlapjeti? Treba preživjeti samo nju, neka se korito suši neko vrijeme, ne smijem ga ničim puniti, neka zaraste kora… Treba samo ležati i čekati da se spusti samo kap i onda će biti barem malo lakše. Vidjet ćeš, kažem sebi, bez te uzice bit će lakše. Izdrži, neka se tijelo grči, neka juha jedva prolazi grlom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.